put i povratak

 
ovako sam se nasao zbunjen i u cudu: jednom mi jedna prijateljica rece kako joj je potrebna odredjena doza ravnodusnosti kako bi nesto uistinu zapocela s nekim. ono, kad ti je netko full onako bas ti znaci nesto bez cega nemres zivjet, onda si tako zakocen i uplasen da ne mozes nesto uistinu pokusati ostvariti. kao da je naizgled zato jer ti je na neki nacin jasno da tog ideala uistinu tamo nece biti i ne mozes ga narusiti stvarnoscu? a onda se i jos nesto zapitam, zapravo vise stvari odjednom: katkad je dakle nuzno imati odredjenu zdravu razinu prepustenosti (nazovimo to ravnodusnoscu, ili mozda vjerom) kako bi mogao pokusati riskirati u stvarnosti nesto sto ti znaci puno. no opet, ako i uzmognes razviti tu neku umjerenost i prepustenost, nije li to onda istovremeno gubitak bas onog ispunjenja kojeg od ljubavi trazimo. kao da razvodnimo ljubav prije nego sto bismo ju i konzumirali, kako bi ju uopce mogli jesti, a onda to sto jedemo vise nije ta paklena i fantasticna i fanaticna strast koja nas tako 'puca' u zaljubljenosti... samim tim kao da smo si potkopali motive takvog pokusaja ostvarivanja. a s druge strane, ako nemamo tu neku dozu ravnodusnosti, tu neku odluku da cemo nesto moci dovesti u pitanje u pokusaju ostvarivanja toga, dakle, ako nemamo tu prepustenost, vjeru, kako vec, tada takodjer nikad necemo moci uistinu nesto i pokusati zbog te zabrane grca i nedostiznosti, nedodirljivosti tog naseg ideala.
no, tako za uvod. o nekim pitanjima. a ono sto me muci je sljedece: kako cu joj pokazati da mi je stalo, i da nisam ravnodusan, ako uopce mogu pozeljeti i uciniti nesto kako bih ideale doveo u pitanje pokusajem ostvarivanja istih...? jer, ako mi je dovoljno stalo, onda bi trebalo biti nedodirljivo sanjano idealno?
i ono drugo, sto mi se cini kao neki mir i rjesenje. sto bih da mogu nuditi, nesto je poput: ono sto je nase, ne moze nestati. moze se udaljiti, ali ce i dalje biti tu. mozemo uciniti stogod zelimo s tim. naposljetku. zasto onda ne uciniti najvise sto mozemo?
 

pa nalik je al je drukcije: ja bi pomislio da je to nesto kao ili da nemre bit zaljubljen u nest kaj moze imat. ili da ga ta doticna zaljubljenost kao takva tereti, kao neko ocekivanje od njega koje ga moze zgrcit pa ne moze mislit da ce bit dosljedan tvom idealu? a mozda i oboje. ili stogod trece. kad pocenem razmisljat danas se nekako samo pogubim?!

malo si sve zbrčkao :), ali ima u tome smisla; mislim da je suština u nama samima...tražimo idal zaboravljajući sa ni mi nismo idealni; u što (koga) se ustvari zaljubljujemo? Uglavnom, u nedostižno! Ono što ne možemo imati, što nam se suprotstavlja, što u nama stvara neku mješavinu pozivitno-negativnih emocija; ne mogu reći da volim biti zaljubljena...tada kao da se gubi dah, kao da smo u polusnu, polusvjesni svega oko sebe, pa i sebe gledamo drugim očima..i mislimo, osjećamo da možemo sve,apsolutno sve!
Ali volim onaj uzvišeni djelić trenutka kad zaljubljenost preraste u - voljenje! Možda se varam, ali kad toliko spominjemo ljubav, obično mislimo na zaljubljenost, a trebali bi na - voljenje! Voljeti je nešto posebno, nešto tako slojevito da smo u njegovom središtu a ujedno i van njega.