put i povratak

prvo jedan disclaimer, jer ovo je sve pisano prije nesretnog razvoja najnedavnijih zbivanja, te je time bojim se izgubilo na vaznosti ... al opet, kad sam vec srocio.
(Bila je neka istoimena rubrika u nekom tjedniku 'Vikend' kojeg su doma znali kupovati...)
No, uglavnom sad vec davno, dok sam jos znao i imao vise volje i vremena meditirati, gotovo svaka meditacija zapocinjala je spoznajom nuznosti odjeljivanja od sebe tudjih ocekivanja. Tocnije, spoznajom da sam, naposljetku sebi, a ne drugima, odgovoran koliko cu im sebe moci dati i kada i kako. No, to je opcenito.
A bila je i ta jedna posebna situacija u mojoj prosloj vezi. Tada vec dugo nisam meditirao, a pritisak je bio jak. Cesto put onda je tesko naci nacina da se bude svoj, bez da se potrga bliskost. Mislim da je povjerenje kljucna stvar ovdje. Treba imati hrpu povjerenja, u sebe i u drugog, kako bi se zatrazilo svoje pravo, i svoj mir, a pritom ne kompromitiralo taj neki osjecaj bliskosti. Tocnije, kako bi oboje mogli prihvatiti slobodu drugog da pronadje sebe ispod zatrpanosti nasim ocekivanjima, a da se u istom trenutku ne bjezi u strah.
Zapravo, da se ima toliko povjerenja da se moze vjerovati da drugi time radi najbolje sto moze za oboje, ali i za odnos.
To odvajanje od tudjih ocekivanja je nuzno kako bi se ista sebe drugima moglo dati. To je donekle i nalik shvacanju sebe, i svojih vrijednosti, neovisno o tome kako ih drugi ocjenjuju. Ujedno je i nalik prihvacanju svojih slabosti, bez osjecaja krivnje pred drugima. Sebi smo tada odgovorni za to sto jesmo, pomirujemo se sa svojim pogreskama, ne osjecamo se krivi pred drugima i vjerujemo u svoje mogucnosti i odluke da budemo bolji. Tako se bar meni cini.
Nekako me to valjda potaklo da pozelim napisati jednu pricu, no nije mi bas islo lako. Samo kratki detalj i izvadak najvaznijeg trenutka:
 
Lovac na ucjene
...
Vrata su se otvorila, ne bas sa skripom, vise onako, nekim zvukom (kao kad se vrata otvaraju.) Usao je u prostoriju zveckajuci svim tim objesenim pojasevima s revolverima i mecima, a oko njega se kovitlao oblacic prasine sto ga je pratio jos jos s ulice nosen na koznom prsluku i ukotvljen u pohabanim hlacama.
'Dobar dan.' Izustio je desnom rukom dodirnuo rub sesira.
'Dobar dan.' Odvratila je. Ocekivala ga je, vidjela ga je na ulici kroz prozor. I on je vidio da ga je vidjela.
'Znate zasto sam tu?', zapita ju.
'Znam.', rece, 'Htjeli biste da podjem s vama, zar ne?'
'Pa, tako sam nekako mislio...' pomalo zbunjeno ce on...
'Vidite', rece ona, ' ja sad kukicam tu ovu haljinu...' i posegne za stolom na kojem su stajale dvije naramenice spojene pocetkom gornjeg dijela, bila je bijela, nekako cipkasta i laka, 'Uostalom, zar osoba koju trazite nije ono...', i pokaze prstom na sliku na zidu.
'Jest, jest, ali to ste vi?! Niste li ?!', uzviknu on sad opet se nadajuc da su blize nekom dogovoru...
'Gledajte bolje!', strogo ce ona, 'ta gospodicna ima cipkastu bijelu haljinu, nema li?!', upita.
'Ma da, ali to ste vi?!', rece opet zbunjen i vec pomalo uplasen od tog njenog oklijevanja.
'Znate sto', sad vec dizuci glas rece mu, 'nemojte vi meni pricati, vi muski ne vidite ono bitno, ta ne mogu vam dati da idete s necim za sto mislite da je nesto, a zapravo je nesto drugo. Ne, to jednostavno nije u redu, shvatite me napokon, molim!'
'Uh', prozbori on.
'A i vi biste, iskreno govoreci, mogli poraditi malo na sebi. Ta niste bas u nekom izdanju.', rece. 'Dolje imate kadu, zamolite sluzavku da vam ju napuni toplom vodom, okupajte se dobro, a onda, i kad ja zavrsim s haljinom, vidjet cemo na cemu smo.'
Zazvucalo je kao presuda, no s tim nije moglo biti pregovora. Otisao je dolje i vratio se za deset minuta opravsi lice i ruke.
'Vec ste tu?!', zapita ga. 'Ali ja nisam jos ni blizu gotova!', rece cackajuci nespretno iglama, vidjelo se da nije vicna tome.
'Hm', prozbori on sebi u bradu, 'a i kad budete gotovi, zasigurno cete zakljuciti da na slici bitno mrsavije izgledate te cete pozeljeti drzati dijetu kako bi vam vasa haljina savrseno pristajala', istovremeno je znao da vec osjeca onu gorcinu Pirovog argumenta. Znao je, naime, da dok se ona ne osjeti lijepom, niti njemu nece procvasti ruze...
'I sto cemo sad?', zapita ga ona.
'Nista', rece on, 'Ja imam vremena, pricekat cu.', rece i sjede u tvrd i neudoban naslonjac prekoputa prozora.
Dok je spustenog pogleda, naizgled posve predan svijanju papira za cigaretu tako sjedio, mislio je: '...zgodno je to, da, ti sjajni lancici sto joj vise oko vrata, tako nedvosmisleno upucuju misli u taj njen zenski dekolte.'
 

da te nema, trebalo bi te izmisliti... dragi moj putnice... evo ti link jednog bloga koji me jako odusevljava u zadnje vrijeme i podsjeca na tebe:http://t031.blog.hr/... pusa tebi!

pusa, koka... tnx :)) nego hocu reci, imam jednu fotku neke sove.. valda ti ju jednom posaljem, uh uh...

da, da, valjda me se jednom sjetis ;P... ;**

jebate koka fakat me podsjeca na mene ... brrrr....

lijepo je mislit da nekom falis, nekad... :)

si vidio? cak sam pomislila da se tamo skrivas ;)... evo ti ;* dok cekam sovicu ;)