9 godina prije

I tako, u sitne sate, sjedeći na verandi prepustih se nekim sitnim razmišljanjima i maštanjima...Vrijeme kao stvoreno za odmor duše i tijela...za putovanja u neke daleke krajeve i nedostupne dimenzije...Osjetih neku težinu u zraku, morala sam se ogrnut...Jeza neka, trnci kroz tijelo...Baš neugodno...Podigoh pogled ka nebu...Do maloprije je bilo vedro, i mjesec je sjao u svoj svojoj veličini i ljepoti...A sada...magličasti crveni prsten oko mjeseca...Svetokrug...A nebo se smračilo, kao da je neko prešao kistom i natopio ga crnom bojom..Škripa prozora, šuškanje..Kap na nozi, pa obrazu...Sad opet na ruci...Ugasih cigaretu i uđem u sobu...Vani se zahuktava...Sada to primjećuju i noćni vozači što bjesomučno vrludaju uskim ulicama nemilosrdno parajući tišinu malog uspavanog grada na obali mora...Zalutale čestice prašine lebde, lome se, uzdižu, padaju, sakupljaju se i raspršuju u naletima vjetra, sada već jačeg, bržeg, odlučnijeg...Ples pjene i soli na kamenim dokovima oko osamljenih lanterni...Pučina jauče, i lomi se sve pod hladnim naletima vjetra...Nebo je spustilo svoj sivi plašt, a more se uzdiglo...i stopiše se u cjelinu...I nestalo je granice između neba i zemlje.. Sve nemani noći sjatile su se da proslave njeno buđenje jer ona je izabrala baš sada trenutak da podsjeti na svoje postojanje i stavi nam do znanja gdje nam je mjesto..Ona prkosi, poklanja, šamara i miluje naše uspomene, grči se, plače i uživa u svojoj nadmoći... Jer ona je upravo takva, slatka i nepobjediva, gospodarica svih naših strahova, kraljica naših odluka; bog i batina naših života...Ona prašta, ali i pamti...Iznevjerena je i vrijeme je da platimo cijenu...

lijepo... oluja, ha?

Izgleda tako, zar ne?...Ali tko zna što zapravo slijedi...

uh uh? hm... kaj to - ak nije oluja, onda je sudba kleta?