Poezija litre i vode

Napravio sam grešku
Onog trena kad sam te
Duboko u sebe udahnuo
A ti se naselila u meni
Razlila mi se po srcu
Začepila mi pluća
Urezala mi svoje ime
U umoran mozak
Sad je gotovo
Čak i liječnici kažu
Da bi rizik od kirurškog
Uklanjanja tvog lika iz mene
Bio prevelik, kažu da bih
Mogao umrijeti

Ponosan sam kad me zanosno pozoves
na tvoje ljupko osuncane brezuljke
i socna, slatkim kapima tople rose,
moje tijelo, kao cvijece na sebe primis,
pozudno otvoris mekane proplanke
i ponudis mu nepregledne travnjake.

Radost je nezaustavljiva u tom beskraju,
ono te zudno ljubi oblakom ispod sebe
i bojom kestena plovi u tvojim krosnjama,
dolazi sretno, jer tocnoscu iskusne zemlje,
njegovo uzareno srce vezes i kako pristaje
sve ga vise u crveni cvor stezes.

Slusa kako njezno iz njedara sapuces
i vec te odavno prepoznaje u otkucajima,
sanja kako teces njegovim venama,
a to sto ga prozirnim krilima uzdaha volis
i njegovim se poljupcima rado odazivas,
samo pokazuje koliko mirisnog sjaja imas.

Pronalazi te izmedju horizonta i neba
i u svakom njihovom drhtaju plamtis,
a prije nego sto pocne ljubiti tvoju ruzu,
svaku laticu suzama svoje duse pomiluje,
onim suzama sto se u tisini usana tope
i svojim neprimjetnim okusom rastapaju ceznju.

Gdje ga god svojim sokovima dotaknes,
ostavljas mu omamljujuci san makova
i ono te, u ritmu preplanulih bokova udise,
vec i zato sto postojis beskonacno jedra
i sto za njega uvijek imas dovoljno vremena,
u ocima i rukama, na usnama i grudima.