ŽENI MOG ŽIVOTA

Tako se zove jedan predobar film. Gdje se zaljube u 5 minuta on nju pita dok sjede u caffeu "Hoćeš li se udati za mene?" Ona odgovara s "Hoću" i pita ga tko je on. Kaže pomorski kapetan. Vjenčaju se istog tjedna. I nakon toga dešava se ljubav, velika strasna s puno zapleta, ali ljubav. Pričam frendici o tome kaže ona: to je bedastoća. Opet poslije razmišljam o tome i činilo mi se baš zgodnim. Ljudi hodaju godinama, ožene se, rode se djeca, nakon nekog vremena se rastanu jer sve postane neka navika rutina, obveza. Možda će se činiti ta priča nekome bedasta, ali nije. Ne poznajemo se dovoljno ovako i onako, svi imamo svoje neke povijesti u kojima smo bili obasipani ljubavlju, a i doživjeli razočaranja. Razočaranja mnogi nose u sebi umjesto da ih odstrane. Kao karcinom. I budu zdravi i ljube. Non stop se vraćati na staro nema smisla jer staro je staro. Potrebno je ići dalje čista srca i gledati srcem drugu osobu. Samo srcem se najbolje vidi. Pamet, razum, mogu nas i prevariti ali srce nikada. Srce je ono što jesi. Bez njega nema ničega. Iako sam trenutno sam, znam da nisam sam, znam da si negdje tu oko mene, nismo se sreli, ali srest ćemo se siguran sam. Uskoro. Završit ću sa pjesmom Konstantina Simovnova.

Simonov bio je veliki ruski pisac, pjesnik i patriot kojeg je sudbina često odvodila na ratne frontove. Beznadno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu.

Ona je, međutim, bila udana. Pošto je suprug general, koga je jako voljela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela zavoljeti kao svog pokojnog supruga.

A onda, ratne 1940. godine upoznala je Simonova, koji je godinama maštao o njoj. Ušli su u vezu koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali, nevolje tek dolaze. Simonov je otišao na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ.

Jedino što ga je održavalo bila je fotografija i misao na svoju prelijepu Valentinu koja je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj govoriti koliko je on voli, čak i kada ga ne bude više.

Pjesmu, koja je trebala stići Valentini poslije njegove pogibije je stavio u džep, mirno iščekujući svoj sudnji dan. Međutim, dogodilo se čudo – jedinica u kojoj se Simonov nalazio nekako je izbjegla finalni udar neprijatelja, i pisac se, živ i zdrav, vratio kući svojoj dragoj, s pjesmom u džepu.

Vjenčali su se 1943., a pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt u kombinaciji s “hepiendom” obišla je cijeli svijet, i prevedena na čak 35 jezika

ČEKAJ ME

Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš
i da te nade lažu.

Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji.

I gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!

Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.