True story

Sve rjeđe pišemo pisma. Pa i kad ih pišemo, sve rjeđe ih pišemo rukom. Umjesto rukom, sve češće ih pišemo na računalu i šaljemo elektronskom poštom. Ili napišemo poruku na mobitelu, odnosno kućnom telefonu, i pošaljemo je jednim pritiskom prsta. Nekoliko trenutaka nakon što smo je napisali, naše je pismo, naša poruka, već kod osobe kojoj smo je namijenili. Ni odgovor nije potrebno dugo čekati. U malo vremena možemo izmijeniti mnogo poruka. Štoviše, istu poruku, bez ikakva dodatna truda, možemo istodobno poslati mnogima.
Ima to i svojih prednosti. Ima i svojih nedostataka. Više nema pažljivog pripremanja i ispisivanja omotnice, odlazaka na poštu. Više nema iščekivanja poštara, nestrpljivog otvaranja pisma. Pismo se više ne ulaže u nešto što nam je često pri ruci. Ne odlaže se u posebne kutije. Ono ostaje pohranjeno u računalu. U mobitelu. Ostaje pohranjeno neko vrijeme. A onda se jednim pritiskom prsta briše.
Danas se nerijetko dogodi da se ljudi poznaju dugo, pa i godinama, a da nisu imali prilike jedno drugome upoznati rukopis. Dogodi se da jedva imaju prilike jedno drugome upoznati i potpis. A i potpisi su sve češće tek nemušta vijugava ili iskrivljena crta.
Ako bolje promislimo, rukopis često ima značenje slike. Čim ugledamo nečiji rukopis, osobito rukopis voljene osobe, pred našim je očima njezin lik. Gotovo osjećamo i njezin dah. Njezin dodir.
U rukopisu se zrcale toliki tragovi. Dok ga promatramo i iščitavamo, mi znamo je li pismo pisano smirenom ili uznemirenom rukom. Je li pisano žustro, tek usput, ili laganim potezima ruke po kojima se u riječi ulilo neizrecivo mnogo duše.
Rukopis voljene osobe toliko nam govori. Ne trebamo pismo čak ni pročitati. Dovoljno nam ga je pogledati. I već znamo što nam piše. Kad bismo nekome trebali obrazložiti što sve iščitavamo iz rukopisa voljene osobe, možda i ne bismo znali reći. Ali zasigurno to itekako dobro, punom dušom, osjećamo.
Čini se da smo s osjetljivošću za pisanje pisama, za rukopise dragih nam osoba, izgubili i osjetljivost za Božji rukopis. Prolazimo svijetom, prolazimo svojim danima, susrećemo se, dišemo, a iz svega toga se ni ne dosjetimo iščitavati Božji rukopis.
A Bog nam piše strpljivo (istina, katkada i uznemireno). Piše nam kroza sav naš život. Pisao nam je odvijeka. Pisao nam je iščekujući naše rođenje. Prva čestitka za naše rođenje njegovom je rukom napisana. On nikada ne oklijeva, nikada ne odgađa pisati nam pismo. Pa ako njegova pisma i ne otvaramo, on nam ne prestaje pisati. Ako i ne razumijemo što nam želi poručiti, on ne odustaje. Piše nam s povjerenjem da ćemo razumjeti. Bude li sreće, da ćemo na vrijeme razumjeti.
Svaka ljepota, svaka dobrota koja nas pohodi, poneko je slovo, poneka riječ njegova pisma nama upućena. Isto je često i s našim patnjama, s našim traženjima, s našim gubicima, iako nam se u njima Božji rukopis nerijetko čini nerazgovjetnim. Pitamo se: je li to uistinu njegov rukopis?
No, onima koji ljube, njegov je rukopis uvijek prepoznatljiv. Prepoznatljiv je po tome što Bog u svaku svoju riječ, u svako slovo, unosi čitavo svoje srce, čitavu svoju dušu.
Božje je pismo prepoznatljivo i po tome što on ne traži uvijek bijeli, lijepi i čisti list papira. On svoje pismo ispisuje po svemu. I po onome od čega mi običavamo okretati glavu (i srce). Jer on zna da je njegov rukopis, da su njegova pisma ljekovita. Ima nas koji smo to iskusili i s pismima koja smo primali od ljudi. Kako onda isto – pa i više – nećemo iskusiti i s njegovim pismima?
Da, Bog i sada piše. Dovoljno je pogledati uokolo sebe. Njegov nas rukopis preplavljuje, baš kao što se vodom pune mora.
S. Lice
 

jos cuvam kutiju s pismima, jos prije deset godina redovito sam pisala.. a sad, ne sjecam se kad sam nekome nesto poslala postom. vremena se mijenjaju i mi s njima.