Kip neznanog junaka

volim ovakve dane...početak tjedna, sumorno jutro, sumorno raspolozenje...jos jedan početak tjedna, života, još jedna šansa da ispravim dosadasnje greske...na putu do posla, sasvim sam u prepunom autobusu izdvajam se skenirajući otužni krajolik i slušajući indijance...zeleci se povezati s prirodnim, drevnim...
a vrijeme samo prolazi...i nekako se mirim s time...nestaje volje za promjenom, za ispunjenjem...slobodu vise ni ne osjecam, to je nesto sto dozovem u sjecanje i tako se lazno smirujem...postajem svjestan da je svakim danom sve teze pokrenuti se, dici glavu i biti sto jesam... pogledati se u ogledalo i vidjeti...zelju, motiv, snagu za izgurati jos jedan dan...
tko zna...mozda ce se izbrisati tanka granica koja djeli realnost od snova...uskoro...mozda ću ostati zivjeti jedino u svojoj glavi, kao osamljena lutka na strunama svog ludila, ali bar slobodan...