put i povratak

 
znas, ja ti to ovako nekako: uglavnom sto god radio, a posebno onako mirno sam, a nisam sam otako si mi se naselila tu, recimo kad spremam stan ili kad imam vremena pa onak jedem polako, uglavnom slusam muziku i razglabam s tobom. onak udvoje, sam. prevrcem sto ti i kako zelim rec. i tako... dobar je to osjecaj. ispunjavajuci, da.
pa si pomislim, jebiga, mozda nam je fakat predobro ovako... mozda su nam, tocnije, motivi za narusiti ovo sasvim sitni. jer svi smo imali ta sasvim zalosna iskustva sa stvarnim. nije tu samo point ne vjerovanja jedno drugom, vec ne vjerovanja stvarnosti, kao takvoj. pa si onda gustamo ovo, jer ono, kad se opecemo vjerujuci stvarnosti (sebi u stvarnosti, i stvarnom drugom), logicno je da kasnije zaziremo od slicnih iskustava...?
eh, jes. a mozda nekad opet povjerujemo. mozda.
 

uh, uh, neznam bas kako tumacit smijesak tu. nekako mi ne sjeda.

da sam bar sasav, no sam sasvim razuman te mi bju jasna ogranicenja neceg tuzna i nevoljna i sve to. eh eh.

no lejlo pak nije tako strasno. dobro je vidjet sto ljude muci da im bude jasno sto i kako s tim da se pocme, jelte? :) pusa, dame, hvala na posjeti i srdacan pozdrav... (:-*

kad nisam sama s tobom, već onako sa sobom, kad peglam tjedne lancune, a sviraju mi cigani i trube subotnji novoženje, sve dok još je ova prognoza za kraj tjedna... opasna za srčane...
stvarno...
toliko nam je dobro tu.u ovoj izbi da kao... ne bi valjalo izaći
... a valjalo bi)