True story

Uzmi osmjeh
i
daruj ga onome tko ga nikad nije imao.
Uzmi zraku sunca
i
učini da odleti onamo gdje vlada noć.
Otkrij izvor
i
okupaj onoga tko živi u blatu.
Uzmi suzu
i
položi je na lice onoga tko nikad nije plakao.
Uzmi hrabrost
i
stavi je u dušu onoga tko se ne smije boriti.
Otkrij život
i
pripovijedaj o njemu onome tko ga ne može shvatiti.
Uzmi nadu
i
živi u njezinu svjetlu.
Uzmi dobrotu
i
daruj je onome tko ne zna darivati.
Otkrij ljubav
i
pokaži je čitavom svijetu.

lijepo. ipak upada u oko prilicno velika prisutnost imperativa. mozda je bolje takve savjete uputiti svijetu kao autoreferencijalne, upucene samima sebi: onda ne silimo druge, vec im pruzamo da vide ljepotu toga sto sami zelimo postici, nekako? hm, zanimljiv mi je sad taj point. doduse, gubi se ona opcenitost vrijednosti toga koju osjecamo da vrijedi ako upucujemo samo sebi, hm, nije li tako nekako? da, da. a opet da, tu je nerazmjer apsolutnog (izreceno ovako) i relativnog (izreceno kao imperativ sebi). da, tu je kraj analize. sadrzaj mi je lijep. no, ima li apsolutno dobrog, jednako za svakog? ima valjda. da, valjda ima.

skroz lipo, bez...ipak...a ti, prilagođeni, uvijek me asociraš na početke mog pisanja i svoje -britke- komentare. ublaži malo, zbog sebe samog.

nije britko. vidis da na kraju se sasvim nekako poslozim u skladu s recenim.... samo ako imam dvojbu, tada ju zelim proraditi. ne zataskati. i da, pitanje je apsolutnih vrijednosti. i sjecam se davno da nisam bio tako siguran u njihovo postojanje. al nekako mi se cini da ih ipak ima... sad mi se nekako tako cini. da postoji nesto sto je jednostavno 'dobro', jednako za svakoga.

o.k., ili sam posebno trenutno plava ili si ti too mush za ovu uru.