put i povratak

(s ljubavlju, al bojim se i bar necijim nepovjerenjem)
Kretanje prema jugoistoku te je veceri bilo praceno plavoruzicastim odsjajem u staklu neke zgrade, sve sazdane od stakla. Sto cu li te, Hocu li te?!, zapitao je jedan. Kako kome, odvrati drugi.
Sjedili su u naslonjacu dugo i pili iz boca pomocu dugackih slamki. Zapodjenuli bi svadju, ali im se ne bi dalo. Sjedili su na balkonu, vjetric je lagano pirkao lica i listove. Kornjaca u akvariju napravila je tri (tri, broj tri je znakovit, imajte na umu) lijena koraka i skliznula u vodu. Namreskale su se obrve, a oci zatreperile. Pitala je, A kako to?, i puhnula suze u maramicu kroz nos. Potom se pomalo blizilo vrijeme za predstavu i publika je ogranicavala umjetnicku slobodu, Kasnije,
Predstava je zapocela tocno u trenutku razgrtanja svega, publika ju nije razumjela, otisao je na zahod i ondje neocekivano sreo svoju trinaestu prijateljicu kojoj je jednom poklonio prsten. Ovaj put dogovorili su se za monitor. Sati su odmicali, miris cvijeca zvao je na blud, a grad je u to doba prilicno pust. U cijelom su se vidokrugu polako gasila svjetla, a krijesnice su odlazile spavati umorne od svog sjaja. Trebao je prijateljicu, nocas. Ona je trebala muzha. I druge su trebale muzeve. Zagasite oci, svijetle kao more zapravo, otresala je pepeo nekud, noge visoko uzdignute na zidic balkona dok joj je vjetar dirao dlacice (jer nije nosila gacice). Razmisljala je rijeci. Nije znala razmisljati bez rijeci. I to je to. Ni on to ne bi mogao, tvrdila je. Tko je on? Zapitao ju je. On? Ma nista. Rece i zarumeni veche, uzavrelom krvlju. Netko bi mogao postati ljubomoran, pomisli on u cudu i skrene pogled na ostatke predstave. Onih trinaestoro se drzalo za glavu razalosceni nerazumijevanjem i radilo krugove, diglo se s pozornice kao da ce u nebooo. Ondje, u nebu su cvali kukurijeci jos uvijek i tkogod bi pomislio da ondje proljece kasni. Zitelji neba pak, najvjerojatnije bi ustvrdili suprotno: da ono dolje rani, i kako je sve, bas sve relativno. Ostaci rijeci ostali su isprani kad je povukao vodu, ostaci su ostali i dalje, bas odvratno. I zacrtao je neki put tada rekavsi: Idemo. A u cudu ga pogledase odozdol, jer je on njih gledao s visoka, i kako je sve relativno, a sto kad se oboje gledate s visoka, pitali su se. Pljunuo je u dlanove i dao se na posao. Slozio je do veceri sedamnaest dijelova razlicitih strojeva, no nije ih mogao sklopiti u jedan. Bila je to ta situacija, da. Ali, tko je on tu da trazi vise, tako li je samo sitan, vrijeme je stalo, a on je brojao otkucaje.
Nije bio poznat kraj. To su im odmah rekli, pa ipak im nisu vjerovali. Zlatorozi sa zracnim metkom blizu srca grebli su kamen roznatim rogovima. Tragovi su se znali javljati svakih pregrst godina, sve dok nije bilo kasno. Onda su rekle: kasno je. I otisle kuci. Drugi su bili oprezniji, miris neobicnih biljaka u botanickom vrtu podsjecao je na opasnost i samo oni koji su ignorirali intuiciju zadrzali bi se ondje dulje. Zaigrano je vrtio kaziprstom oko malog prsta, a onda ju je ugrizao za nos. Plakali su dugo, i u tome su si nekako bili bliski. Prerano zakljucivsi kako se ne poznaju, nisu si vise imali sto reci. Zelio je znati, ali nije imao kad. Neke stvari ne mozes pitati, rekla je sa smijeskom stavljajuci cvijece u vazu. Otvorila je prozor kako bi promatrala susjedovu pljuvacku dok mijenja oblik za vrijeme pada. Kad je zakljucila da to vise ne zeli gledati, zaborava vise nije bilo. A opet, pred njom je sjala buducnost, govorio joj je ucjenjivacki. Bas glupo, rekla je i otisla. Ha, valjda tako, rekao je i zapalio zavjese te odrezao ocne kapke kako vise nikad ne bi zatvorio oci pred cinjenicama. U zelucu je bubnjalo, a crnci su porinuli camac niz rijeku. U tim je trenucima igrao ulogu vesla: mogao je sluziti za transport, ali nije bio siguran hoce li ga ostaviti u camcu nakon uporabe. Onda je odahnuo. Ali to je bilo tek onda, kasnije. Prije tog je samo uzdisao. Jedva da je disao. I ta nevolja s mackom, razmisljao je dok je gledao kako dise i dise li uopce vise. Pitao se osjeca li vise mrznju, nemoc, bijes ili ocaj, naklonost. Naklonio se. I on se naklonio. Obojica su se naklonili, zeleci njenu naklonost, kako samo naivno. Svijet sazdan od neistina suzio se oko te njihove kuce u kojoj su se odvijale drame. U svakoj kuci se odvijaju drame, cuo je sebe u ulozi oca, koji to govori sinu. Cudan feeling, bas ono, cudan. Zalelujao je vjetrom kao susece rublje na betonskom krovu nebodera. Bilo je ondje i odbacenih prezervativa, no on jos nije znao sto taj tabu znaci. Povrsnost gledanja je kompenzacija za opterecenje, stajalo je napisano uz onaj gumb za zaustavljanje lifta. Hladni dani nosili su cudne oznake. Tvrdili su mu da su to znakovi na glagoljici, ali su lagali.
Kako biste postupili kad biste se samo zapitali?, pitali su ju na intervjuu za posao. Pogledala ih je iskosa i iskoracila iz reda. Tako, sad ste slobodni, rekose, a ona nije tocno znala sto bi ucinila s tom slobodom. Pa ju je uzela zdravo za gotovo. Brza voznja kroz podvoznjake nije ju stajala zivota, no jest kazne za prebrzu voznju. Zajednickim odlukama, pozeljeli su se ovo ljeto odmoriti jedno od drugog. I sve bi bilo u redu da to nisu zamislili uciniti tako da ga provedu skupa. Premjestanje jezinaca po morskom dnu bila je najuzbudljivija scena koju su vidjeli. Ali mir je bio tu, mogao se osjetiti, kao i bodlje. Izlezavanje na kamenu trazi vjestinu, a katkad ostavi i tragove. Bol kao jedina konstanta koja se moze zataskati samo vecom boli. Zagrcnuo se pijuci mlijeko iz frizidera. Pobljuvala se po krevetu, opet. Jos veca bol je dolazila kao uvijek u ovo doba. Ocekivao ju je ovaj put, opet. C'mon, boli me, ako zelis, boli me kurac. Rekao je jednom tako, ali je lagao. Briga te je za one koji ti daju sigurnost. Prepao se svojih misli i otisao u pekaru, otisao se osamiti, ali je svejedno, svejedno je, od sebe ne mozes pobjeci, ostali su tu. Dim se jedva lelujao u strahu od podneva docekanog nepomicno u nemogucoj poziciji. Gledali su taj dim i pitali se na koju stranu vjetar puse, hoce li vatru donijeti do nase kuce, pitali su se u strahu. Onda se on prikljucio vatrogascima da pomogne koliko moze. Ona je ostala djeci pricati price. Tjelesne aktivnosti su bas dobre zakljucio je gazeci po kamenjaru kao toliko puta prije noge su se izvrtale, a siblje ostavljalo tragove po listovima. No, njena je zadaca bila bitno zahtjevnija: kako prenijeti mir, ako ga nemas, pitao se on umjesto nje. Ona se nije pitala, vec im je citala. Citanje je isto jedna dobra mantra, ako ne razmisljas previse o znacenju, shvatila je to s vremenom. Tajna ispod rijeci s godinama je izgubila draz i nekako joj to bje drago, jer tajna vise nije bila samo ispod rijeci, dosla je i sjela u tijelo, i u dah koji bi dijelili katkad. Ali ne sad. Bilo je goruce pitanje, da se tako pomalo cinicno izrazim, bilo je sad pitanje opstanka njihove obitelji, i nisu sad imali odvec vremena za prisnost, svatko je tebao biti posve posvecen svom poslu. Mislim, samo nagadjam da je tako bilo. Inace, ne pitajte me nista, ionako nista ne razumijem.
U jednom trenutku koji je trajao bez prestanka sve je izgledalo bas opasno, pa je kako bi se osjetio u tijelu ponovno nacinio tri paralelna reza na lijevoj ruci. Beskompromisni sasavac, tepao si je. No, uostalom cemu bijes prema sebi, ili prema kome drugome, pitao se?! Zar to nije ionako blijeda slika stvarnosti, koju moze vidjeti lijepom, da se ne oslanja na planove? Nije vjerovao u planove, nikad. Ka'e, ne vjerujes, zadirkivala bi ga. A on bi joj vjerovao, samo nije znao kako da poveze tu naklonost koju je znao i osjecao da postoji s tim sto se zbivalo sa njima. To nikako nije mogao shvatiti, nikako. Tocnije, da budem iskren s vama, jednom sam ih vidio kako vjesaju ves skupa: Okrenuo se u jednom trenutku prema njoj na peti i zaista ju je to zapitao, nesto kao: ali zbilja, jel' mi ikako mozes rec kako to zamisljas da mozemo biti bliski, ako nismo najprije prijatelji? A prijatelji mozemo biti ako imamo povjerenja jedno u drugo, a to je pak moguce jedino iskrenoscu s drugim, ne cini li ti se? Bez obzira kako je pocelo, zasto sad ovako nastavljati?! Nitko ne zna sto je poslije bilo, ali cuo sam da ljudi govorkaju da je samo sutke izisla iz kuce i sljedeci dan mu poslala svog odvjetnika. Pomirili su se, ali je pitanje i dalje sjedilo u zraku i evo to je sad vec trecu godinu razlog sto spavaju u odvojenim krevetima.
'Die Welt ist fort, ich muss dich tragen.', rijeci koje mi je Paul Celan ostavio u nasljedje. Nestalo je svijeta, nestalo je treceg u kojem bismo se sreli, ostali smo sami, nas dvoje, ja i ti, ja i jezik, kojim te opisujem. Svijet u kojem smo postojali, nije postojao bez tebe. Ostali smo sad samo nas dvoje. Naposljetku sam nasao mirno mjesto, pomislih sjedajuci na klupu. Debeli zidovi. Do njih doveo me Gornji grad, srusene trosne romanticno stare kuce, i neka sjetna sjecanja uz to se zapitavsi: kako bi to izgledalo, sresti opet neku dovoljno njeznu, kojoj ne bih bio odvec grub. Zavrtio sam se nekoliko puta u krug, ljudi u sarenom, sasvim crni i bez maste okupljali su se ondje redovito, plamen mi je krenuo iz pete, iako otvorih usta, opali mi dlacice u nosu. Grede pod nogama, crne drvene grede na podu polako su se urusavale vatrom. Pod nogama ogarci ugljena su se kao bez zvuka otvorili i pustili me dolje, od brzine padanja koju bih osjetio kao vjecnost, plamen je dotaknuo trepavice. Tresnuo sam bradom. U utjesno mracan i ponesto vlazan kameni pod. Pregrizao jezik, i progutao rijeci. Otvorili su mi tada vrata, u vrt bolnice. Kad mi je dosla u posjet bio sam oslobodjen svih nesporazuma. Govorio sam samo: gu, gu, gu. Jezikom ljubavi. :)
 
 

(samo mali hint da izbjegnem pogrjeske koje bi mogle bit bolne (meni, meni!): ovdje nema ni trunke cinizma i tko ga vidi, na krivom je putu.)

ne ono na što ti upre prstom...
ovo JE JAKO LIJEPO.... ježi ga... ali ja ne znam da li da te volim ili da te ne volim ...

hm, above and beyond the call of duty... ne bih se miješao u tvoj privatni život, ali pisanje je protkano biserima. Mislim, ono, ja nisam odtamo otkud si ti, samo jedem podjednako halapljivo sve što je ukusno pripremljeno...

aman to nije pitanje znanja..., tocnije trebala bi znati...