Kalendar misli jednog raznosača pice ...

žana je umrla, negdje oko Valentinova, plus minus par dana ... sreo sam jureta baš u bauhausu neki dan, pa mi je rekao ... sasjeklo me ... frane je u to doba bio na brodu ... kažu da je oko božića tražio ići na dugu turu, iako mu je žena ležala doma, bolesna ...
a priča se da ga je i otjerala, da ga je već dulje vrijeme gledala s podsmjehom, ali tek zadnjih mjesec-dva nakon zadnje terapije, kada je shvatila da je kraj ... smijala mu se u lice, vikala po dvoru nesretniče jesi li sada sretan, rano si me u grob pospremio, samo što ćeš i svaku drugu isto tako ...
u ljeto 2002 sam je vidio bez kose i obrva, nosila je neke marame ... neki piercing u nosu, i tetovažu na ramenu je stavila, i tako cijelo ljeto pred poznanicima, eto, ali znali smo što je posrijedi ... hodali na iglama, pazili što pričamo ... to joj je najteže padalo, mislim ...
s prvim danima rujna jedno jutro sam pakirao auto za ić doma i došla je u prolazu na kavu ... histerektomija i kemoterapija, nekoliko ciklusa ...
tursku kavu sam jako dugo kuhao ... kao već sam pospremio kuću pa mi dulje traje ... suze su kapale ... vratio sam se na terasu i glumio normalno ... stisnula mi je ruku, dugo i nježno ... tetovaža, od kane, je izblijedila ... kavu je samo srknula, bilo joj je zlo ...
zima 2000/2001 ... nešto ju je dugo svrbilo unutra ... upala neka, nešto, ma ko će do splita ić, daleko je split da se napravu ti niki ... testovi ... pa je otišla ... papa užasan, stanje pred karcinom, operacija cerviksa, lijekovi, mirovanje ... selo je to, ne smiješ reći da si bolestan, pogotovo ne od čega, muž je makinjist na brodu, e a danima se putuje, nemore ti on izdržat ... pa su te luke, di se žene za par dolori daju ... uvik je to tako bilo i uvik će bit, njin did je bija pomorac i otac je bija, i uvik je to bilo tako a baba Jaka je još uvik živa sa svoje osondese' i dvi ... HPV, to su našli, i još čuda svakakva, pitaj boga šta ... je li od toga obolila? ne zna ...
i nisam bio pozvan na momačko, rat je učinio svoje i žabari su postali neprijatelji, ali to popodne, nisam znao kunem se, banuo sam do frane po vino za sutra, za goste ... pa ajde, momačko je, znan da san nikog zaboravija zvat, sidi tu ... javim se SMS-om, zgasim mob. (imati 2 mobitela u obitelji je bilo čudo, hahah!), da, i još mi je namignuo mangupski, kao ljutili bi se da sam te zvao, dobro si se sjetio ... a oni su pomorci, pijani, razdrljeni ... uglavnom, sve priče o "strahotama" JNA ... o okupaciji, domovinskom ratu ... čak i ona s Manjače, nije mi pala tako kao te, pomoračke ...
frane je u svom pijanstvu, u prisustvu oca, strica, ujaka, brata, susjeda i jednog ... poznanika ... osobito ponosan što je tik prije braka, na jednoj od prvih fura, negdje u aziji, probao ... prostitutku ... ali ne običnu, nego mlađu ... i ne obično, nego su mu kolege ... poklonili, za vatreno krštenje, ekstra poklon ... djevojčicu, da s njom ... vodi ljubav, bez prezervativa ... jer to inače baš ne rade ... na svakom putovanju, u tome nekom tamo gradu, priušte si po jednom ... normalno je 20 dolara, a ovo, ekstra, skuplje ... pedeset ... pedeset jebenih američkih usranih ... to je bilo ljeto 1999.
ljeto je 197X, jedno od onih koja sam cijela proživio na moru ... na mulu maloga otočkog mjesta bućkajući bosim nogama po plićaku ... s moje lijeve strane sjedi žana, vršnjakinja, prijateljica i ... dobro, s desne strane mi sjedi frane, najbolji prijatelj ... nas troje smo ekipa, brijemo po cijele dane ... ekipa je zapravo velika, ima nas petnaestak, što "vikendaša" što domaće djece, ali nas troje smo posebno bliski, ne kao braća i sestra ... oni su mi prvi pravi prijatelji ... ja njima izlog u veliki grad, oni meni oaza neiskvarene dječje čistoće kakvu ne srećem ... različitost naših svjetova daje nam dovoljno međusobne fascinacije za duge popodnevne ćakule ... češće jedni kod drugih, nego doma ... i ono, što sam uvijek vjerovao da jesam, bio njima ne stranac, purger, žabar, nego "naš" ...
veli jure, dugo je i izdržala, podigla je kćer do pred skulu ... u firmi franu nisu vidili, nije dolazija na posal, a s ture se vratija ... početkon veljače ...
otoci ... lako se izgubit, nestat, pojavit kao skitnica u nekom selu, bez da te puno pitaju tko i zašto i odakle ... od turaka, gusara, talijana, tri jugoslavije, legije, dijaspore .. otoci, uvijek utočišta, zaklona od zakona ...
i veli jure ... a ko zna, možda se potrošila s kakvim debelim nijemcem dok je frane plovi ... ma mislim, i da jest, u što ne vjerujem ... tko bi u to mogao uvjeriti ... luciju ... i mene ... i franu ... makar, ja sam nebitan, frane je nebitan ... tko zna, gdje je, uostalom nitko ga niti nije ozbiljnije tražio ...niti ga ima tko ...
niti bih ga ja tražio ... a ni sebe ...

:(

josh jedna potvrda da LIFE SUCKS!

wow... asocira me svukud...Korto Maltese, Svjetioničarev sin... ma nije priča, nego taj umor, to je teško kad se pročita...

Ovo ima dušu....