put i povratak

 
ne mogu uvjeriti ikoga u nesto sto nemam povjerenja, koliko god mi to mozda donijelo nesto sto bih zelio. knjiga zna. (45-12)
u svakoj odluci koju sam ikad donosio, posebno u odnosima koji su bili uvijek najznacajniji dio, onaj dio zivota koji je najvise znao pogoditi, uvijek sam znao doci do te granice, i te sumnje: sto ce biti, kako ce biti, kuda to vodi.... uvijek je ta granica bila oznacena sumnjom. a ono sto mi je omogucivalo da nesto ostvarujem bila je uvijek mogucnost pogledati zivot 's druge strane' te granice. tocnije, unatoc svojoj sumnji, i svjesno, koraknuti preko. reci si da ne mogu znati sto ce biti, ali da mogu uciniti sve sto mogu kako bih to ostvario. sada, opet.
ne bih zelio da se oslanjas na krhke nade, koje se rastepu cim ih pogledas. budi svjesna sumnje koju imas. i koju ti i ja mogu svojom sumnjom stvoriti. i tek kad vidis sve sto jesi, mozes uistinu nesto s tim uciniti. ne mogu osjetiti mir, ako strepim. mogu samo priznati strah koji imam i s njim nastaviti kako najbolje mogu, onamo kamo zelim doci. ne zelim nuditi sto nemam, ne trazim sto nemas. mogu samo obecati da cu raditi najbolje sto znam. i nekako sam dosad povjerovao da ces i ti dati najbolje od sebe isto tako.
kada pitam ono sto znam, odgovor je poznat. (1-31)
zanemariti ostvarivo, mastajuci o vecem vodi me u kajanje. otvoren za utjecaj zelim utjecati. ipak sam svjestan da ne mogu stvoriti sto ne mogu stvoriti. koliko god bih to htio, susret ne mogu stvoriti sam. premda mi je privlacna zamisao o provodjenju vremena citajuci knjigu u tvom gradu, iscekujuci te. privlacna toliko dugo dok ne razmisljam o onom osjecaju dolaska vremena povratka. bez da smo se vidjeli.