put i povratak

    Prve visnje na vrtu cijelom prekrivenom kao vukovima gladnim zijevajucim lupinama, cak i prve dvije sumske jagode koje i opet ne dijeli s njom. I razmislja o tom kako bi joj vjerojatno bilo neugodno biti negdje na plazi s njim ovako redneck-ovski pocrnjelim, a sto je on tako navikao biti. Slatko mirisu cvatovi bazge od cega bi rado da joj moze ponuditi palacinke. No, nisu niti znali da je i opet, kao i onda, sasvim neprimjetno ova bliskost potiho dozorila, i dozivala njihovo novo udaljavanje, jos jednom. Ovaj put nisu trebali niti pogled, niti dodir, samo misao. Stajala je pred njim gola i slaba, uplasena svojom otvorenoscu, njezno se pokusavala sakriti, kako bi im pruzila jos malo nade, ali ne, znala je, osjecala je, vec ju je gledao onim djetinje-nevinim, bozanski-nezainteresiranim pogledom u kojem nije mogla iscitati sigurnost u koju bi se sklonila, nikakvu zastitu tamo vise nije nalazila. I on je to znao. A kada su se sljedeci put sreli, za vise mjeseci, ili godina, zadrhtali bi svatko od njih, kad su culi vijesti o onom drugom, nista se nije promijenilo, znali su oboje, uvijek.
    Gledajuci tako ljiljane, sto podsjecaju na Svetog Antu, a sto opet podsjeca na lipanj, isto kao i zuta perunika, vrhovnog boga Peruna, ili Ilije, koja ce ocvasti prije nego sto ce ju ona vidjeti, sve to opet podsjeca na Ivanjske krijesove, koje isto kao ni one o Jurjevu, nece paliti zajedno...
    Gledajuci tako unazad, pomislio je kako je mozda trebao biti manje bijesan na njenu potrebu za skrivenim, finim nerazjasnjenim njeznostima u koje se tako voljela skrivati, koje je vidio kao kontrolu, umjesto da je imao razumijevanja za potrebu, za biti zeljen. Ona? Ona se mozda mogla manje bojati njegove nezainteresiranosti, koju je vidjela kao gubitak njegovog interesa... fini balans. Balans odgovornosti u kojem ce ona dati do znanja da zeli biti zeljena, ali ne i posjedovana. Tu finocu koju je on mogao razumjeti, ali tesko je znao igrati igre.
    Umjesto toga, savjetovao bih im, da sam bolje poznavao to dvoje izmisljenih karaktera, da umjesto da se boje i mijenjaju drugog, umjesto da ratuju, da u tim slabostima drugog, pronadju nacin za snagu. Pustiti drugom da bude kakav jest, ako ga se vec i ne razumije, a pogotovo ako ga se razumije. Prihvatiti potrebe drugog, i vjerovati si, premda ne kontrolirajuce. Jer ona nije mogla ne biti otvorena dovoljno, a ipak ga imati, kao sto ni on nije mogao vidjeti ju golu dovoljno kako bi ju osjetio svojom i utopio se u gubitku interesa. Previse je napetosti bilo za susret uvijek. Ipak, imajuci na umu, sto drugi jest, i gradeci neko trajanje, mozda su mogli nauciti oboje da to sto ih plasi, ta sloboda koju moraju pokloniti drugom, na koju nisu navikli, da je ona i kljuc i rjesenje, koje im otvara neka nova vrata, ususret. 
Njegova potreba za ne biti vezan, i ta njoj opasna promjena u nezainteresiranost koju je htjela nekako zataskati, zeljela se uvjeriti da je nece biti, i njena potreba za biti zeljena, i taj hiroviti preosjetljivi trenutak u kojem ce nestati zakljucujuci kako nije dovoljno zeljena, kojeg je on ocekivao, pa time i dobivao. To je bila ta kontrola, ukalupljivanje drugog u svoj strah od njega, i nje. Koju je ovdje trebalo moci prekoraciti. Jedino povjerenjem, i oslanjanjem na svoju zelju, i ljepotu drugog.
    Sunce je bas zalazilo za planinu preko puta kad je zavrsavao sa zalijevanjem paprika, graska i paradajza. Pomislio je tada, osvrcuci se na sve ovo, da su mozda to i radili, to nesto njegovali, i stvarali? Mozda su se ucili voljeti razlicite, povjerenjem prekoracivati granice svog straha, od nepoznatog i tako drugacijeg Drugog.
 


(Tako su)
Opet:
njene su ruke nacinile jezerce
(svjeze)
njegovom licu tog vruceg popodneva,
ali
(bez dvojbe)
tijelo je i dalje gorjelo.
 

hm, ovo izdanje p.-ja mi je baš falilo...