put i povratak

e sad mi ovdje upada u oci onaj nonsens: dok smo jos tu, zakljucismo da sad vise nist nema smisla radit, te razmisljamo o problemu odlaska.. vjerojatno i tek na dolasku bi isto tako to mogli razmisljat. hm, hm.
nego tako smo se opet eto smjestili pred male ekrane te da istipkamo pricu. pa i ovaj zivot tih prica je nesto, tjesimo se mi tako. i bojimo koraknut dalje. hm, pa da, sve je to valjda neka strahovlada.
no vrtim film cudnovato i prilicno nepovezano, otkako sam u pet do dvanajs' (i figurativno i ne) odlucio unatoc onoj briji krivnje i cinjenici da time odricem mogucnost da se nesto hm, predivno zbije bas u tom trenu dok me nema, poci na taj izlet... a nije da prije nisam probao, kao sto to obicno radim, jutrima, redovito. mislim, da bar glumim da pricamo, a tko zna, ono mozda sam malko stvarniji tako mislim si ja.
i o tome kako sam bio sretan u misljenju kako je romanticno zvat odnekud iz nepoznatih smjerova, i kako ce to biti na blef jer necu znat reakcije na knjigu koju sam joj poslao, i kako mozda uzmognem bar rec da hej ne trci tako brzo nego nek mi da minutu za cut me, eh.
i neke maglice nad livadom u sumrak, prehladna mreznica u kojoj se jedini kupam, prevozenje bicikala camcem u kojem se smoce jedine noge, cudni odnosi medju mladjim narastajima koji tek otkrivaju znacenje spolnosti, prase usitnjeno na raznjice, umor, eh, umor je poceo odmah tog dana bio guranje na japetic, prelijepi spust, uzasna vrucina, krasic, ozalj, srne nepomicne kao da cekaju odstrel, nesto dalje prema rijeci. sumrak, sasvim idilican, rosne paucine ujutro, najljepse su zore u prirodi, to je neopisivo nesto... ljudi ih cesto propuste jer vatra zaigra, pjesma krene a bogme ostane se katkad i do jutra. ja ne ovajput, na kvrgavoj podlozi, jutarnje kupanje je pak posve nesto drugo, i oaze mira oko kupe, sladoled koji inace rijetko jedem. ali da, drhtaj dok se naziva. prvo tuzno, poslije malo vedrije. kad sam prihvatio. da je to valjda tako. i tako ce jos biti. hm. pa onda da bar ucinim dragim, ako vec drago i osjecam. i lastavice kojima su srusili gnijezda valjda jer im seru ispred ducana, prekrasan djetlic kojeg se moze proucavati izbliza zahvaljujuci cinjenici da ga je opizdio auto. pa je mrtav. i onaj prestrasni grc povratka u zagreb kad odlucujem da je valjda ipak malo preentuzijasticno ic na jarun radit krugove, ipak se provezlo kojih 80tak vec a nije da nije vruce a i otusiralo bi se, i tako. da grc povratka u zagreb, kao grc suocenja s ... nicim. kao da ispucas metak i onda ga moras lovit natrag da se ne izgubi jer nece u nista udariti, a jedini je enivej. cudan filing. kao dva neka svijeta, idealisticni odmak u kojem sam sasvim nevino i nadajuce reagirao sasvim samozadovoljno sto mogu dati dragost. i onaj drugi, kad vise nema nista za dati, onaj kad sam tu opet i sve je natrag na starom i popodne je, a suocenje s neplodnoscu jutarnjih leprsaja je sasvim nedvojbeno i onda sto drugo do li tipkati i tipkati, ipak mozda ne sasvim depresivno. ali isto tako znam da je zavaravanje koliko ne depresivno. sasvim znam. kako cu se sutra osjecat. ili dan poslije. vikend poslije. i tako. hm, no da, kako rekoh, zanimljiv filing o tome pisati sada. kao da je za pomak potrebno imati neznam dva dana... za sto? za to da mozemo misliti kako imamo dva dana. tjesiti se nadom da ce se u to vrijeme nesto zbiti. i dobiti mir u slobodi odgadjanja? mhm, da. a i jos se nesto pitam, jesu li sve te zore u prirodi, sve maglice nad udolinama, svi oni pahuljasti oblaci i svi hladovi drva dok pici sunce, jesu li svi oni zaista, kao i najezena kupanja, toliko lijepi samo dok se o njima pise? mislim nije da ja dvojim o tome. ne, nije da dvojim. samo se bojim, da mozda netko drugi moze tako sto posumnjati...?