put i povratak

Zna biti trajna. Lazan je mir suncanog jutra, i lazna lakoca kojom te pustam da slobodno biras. Gledam se sjajno okupiranog, i jos jednom smijesno samouvjerenog u zelji da te pokorim svojoj zelji koju zelim vidjeti u tebi, kao tvoju. Vidim, barem trostrukog neprijatelja kojeg smo vec upoznali: u sebi tu nasilnu zelju, ne da te imam, vec da padnes na koljena pred stvarnoscu vremena u kojem ostajemo odvojeni, ta kao da si ti to birala, u tebi taj oprez da te uistinu ne zelim bez zadrske, da te zelim samo da pogledas i padnes u ruke lazne 'pravde', i naposljetku, u oboje nas gledam, taj nepremostivi skok od zelja do stvarnosti, opet povezan sa sumnjom da je ona(j) drugi/a kadar shvatiti ove svoje zelje kao nesto stvarno, u svom stvarnom svijetu kojeg zivi. A osjecam ih stvarne.
Gledam lazni mir pustanja tebe, premda nista protiv njega ne cinim osim sto katkad mogu pisati. Riskirati jos jednom skok u srce straha, tvoju zastitu jos jednom pokusati raniti? Ili barem uciniti to govoreci ti, da kako ova zelja ne daje mogucnost kalkulacija i poklonit cu ti sve svoje grceve dok cu se sjecati i zeljeti osjecati pucketavu krhkost tvojih grudi kao cesto pod ugrizom svjezih jagoda.
Mijenjam svoj put i stojim ondje gdje trebam bas sada biti, otvoren za pad, dok uzlijecem bez straha, sasvim i bez zadrske oslobodjen brige o proslom, razmisljanja o buducem, radosno utopljen u zelji sada... Da je tvoja kosa blizu, naucila bi me da budem spontan u toj svojoj zelji, da te sasvim sam ucinim svojom. Ali, ti ne stojis bespomocno, dobro to vec znam. No, moje strelice vise ne gadjaju u srce, gadjaju u tijelo, ovaj put pokusavam raniti tvoje noge kojima bjezis, raniti tvoja krila kojima ces se opet uspeti nedostizno mastovito, ne zelim ti prostrijeliti srce, sve i kad bih mogao, zelio bih te uhvatiti ranjenu, a zivu, bespomocno predanu, kako sam i ja tu...
(San koji nije dosanjan; poziv, bezuvjetni pristanak bez potrebe za rijecima, s mnogo dodira, za kojima cutim potrebu. Izgleda nevjerojatno, no nemam nesto sto bih radije radio. Do li, pozelio ti reci, ne oslanjaj se na moje rijeci, i ne govori mi nepotrebno, jer govorimo, a ne razumijemo se, osloni se poput mene u svakom pomaku na svoju zhelju. Ja, evo, upravo cu.)
 

onda ti pozelim napisati nesto kratko, poput toga da te zelim vidjeti, ali ako me nemas potrebu pitati zasto? pa me on razuvjeri, (1-58), rekavsi da ocekujem previse i da je dijalog vazna stvar za razumijevanje, kao da ja to ne znam. Na stranu to sto ce to danas biti tesko, cisto zato jer cu biti drugdje, ne svojim izborom, ipak cu ti reci, da, razumijem, jer zaista ne razmisljam sto ti dobivas? Hm, mozda je to nekako kao to da si dosad vidjela da me misljenje o tebi zna uciniti kreativnim, pa imam tu neku potrebu za istresti ti sve to kreativno pred noge, jer nije mi naporan trud za ugadjati ti, o da, volio bih kad bi mi dala da ti ugadjam, bar katkad, ne, naporno mi je to sto imam viska toga, sto mislim da bih ti mogao dati vise i bolje (da, imas pravo, tek sada ipak nekako tako mislim, prije nisam), pa mi je tesko, ne zato jer mi ti je tesko ugadjati, vec zato sto ostajem previse, za sebe, premalo mi das da ti se dam.

da, gdje je to prepustanje lijepom i lakom opet skriveno ostalo? u krivim interpretacijama. i sutnji.? koliko je lakse presutno povjerovati svom osjecaju, koliko god kriv bio, nego cuti, i pitati drugog.?

bilo bi cist fajn da postoji neki prekidac za on off mozak, kaj ne? :-)))

(mijo, jebesh mozak. ovdje je on u drugom planu.. ;)))

pa neko je moral smislit sve te zelje prepreke zapreke pitanja i rasprave os nes banglades....da nije mozgica ne bilo ni ovog logica :-))) a ti sklopi oke i pici glavom kroz zid :-)))))

hajde, ne pokusavaj joj raniti noge ni zauzdati krila, tek stani pred nju, rastvori joj svoje srce i samo tiho sapni - volim te, zar ne osjetis to? ako ne zastane, ako ne zaroni u tvoj zagrljaj, nije to tvoja ONA, samo sjenka sto njoj se slicnoj cini... ako ti ne pruzi svoje srce i sebe cijelu, uhvati vjetar i kreni dalje, sve dok ne nadjes pravu, koja nije samo sjena...

hehe koka, hehe: da, ali ne. ndah, sve ce to narod pozlatiti, vele....