BOCKANJE

MUŠKARCI I ŽENE

Koje li storie? Muškarci hvataju žene, vječito, i uvijek istom metodom, istim manirama koje ne pale, a i ne mogu paliti. Jer žene su ipak žene...nježne , osjetljive, suptilne, rođene , još u utrobi majčinoj s namjerom da budu njegovane, ljubljene, tetošene. No, onda, još u godinama ranim kao da nestade muškaraca i svih onih osobina što dodijelio im Bog ili možebit majka priroda...Pa se onda vječito traže, mimoilaze, zaboravljajući pritom na neke važne datume, na značaj žene kao žene dok zavodnički ples traje...Muškarci na sto muka...Kako? Gdje? Kamo poći? Kako ugoditi sebi i svom egu pa onda u toj strci naći ženu pravu, iskonsku, ženu koja će znati udovoljiti prije svega mislima njihove donje glave, pa tek onda možda prikloniti se kojem rjetkom poljupcu na daljinu...Ehhhhh Muke Tantalove su to...Zaista...

Ne pomaže ni virtualni svijet, ni lažna obećanja, ni lažne predstavke , budući je ženski svijet predodređen da vidi na daljinu, da donosi mudre odluke...Pa onda lijepo, muškarci ko muškarci, idu glavom bez obzira, trenutačno pronalaze utjehu u kojoj čašici više ili ne daj Bože manje, pa onda padaju u trenutke nekih depresivnih misli ali bez suza jer im ponos to ne dozvoljava...A žena kao žena ...poput pčele oko cvijeta i dalje vrzma se, leti, nastavlja, ne popušta, gađa direktno u srce svojim pjesmima, kose uvojcima, vlažnim usnama crvenim od karmina, slatkim od ljubavnog nektara....

Avantura traje...prolazi vrijeme, srce dijeli se od bola...ne pomažu poruke tajnovitog znakovlja, ni osmijesi umjetnih osjećaja...kako prepoznati pravu...kako susresti istinitog muškarca na duže staze kojemu će osim pomoćnice u plahtama bijelim, biti potrebna žena u svojoj ženstvenosti, žena koja zna da voli, i kad pahulje ukrašavaju prozorska stakla u Božićnoj noći ali i onda kad magle jesenje otežavaju disanje...Dok cijelo to vrijeme
strepnji, preispitivanja, plača, isprekidanih snova, muškarac samo čeka na nju, nju i opet nju...... još samo jednu u nizu......