put i povratak

 
Misli su slatke, o jesu. I zelja tijela lako se chita... uostalom tako je i nastala, ta zelja tijela, smisljeno. No, nekako stoje pred vratima ti izbacivaci, koji su strogi, i cuvaju. A ono sto ce nam dati sigurnost, dat ce nam i ogranicenja. Tako da nije slucajno, iako bi misao da letit moze, i tijelo bi se rado odvojilo od koze, slijepljeno s njenom, a mozda i mojom, ipak stoje tamo, pred vratima... I ne, nisam nikad imao puno razumijevanja za autoritete. No, to sam i osjetio na svojoj, toj, kozi, mislim.
Je, pa bi ja danas opet skakutao po nebeskim oblackima, a mozda se i smocio pod kakvim pljuskom, samo nekako, bez tvog suncobrana i moje ruke, nece to valjati, nikako. I gledam ja tako to hodanje po mekom, iz kojih cemo iscijedit kisu. Hm, hm, no....
Da, imas ti te stroge izbacivace pred vratima. I da nisam osjetio ne bi znao. Pa ce oblaci bit lijepi i mirni, a ja cu ipak pricekati da se ti dogovoris s njima, da me puste, i tek onda cu pozvoniti. Da ne bi bilo da se ljutis opet na njih, a znas da samo rade svoj posao, jel' da? Da, hm, a ono, da mi posaljes poruku na avionu od papira. Mislim, kad im najavis... ?
Vrijeme je hranjenja, i gladi. Postaje smijesno da ti nosim tu kosaricu, iz koje se oboje mozemo nahranit, ali prvi susret kreativnog i onog drugog, onog popustljivog, uvjerava me da ne trcim pored, prvi susret trazi upornost, stvaranje stvarnog, i silazak na zemlju onog sa svoda nasih misli, nije proces kojeg cu uciniti sam. Pomagace sam postavio, prehranu sam osvijestio... a tako smo gladni, ...ajde reci im da me puste?.
 

od srce ti zelim da te docekaju otvorena vrata... pusa ti!

Ta stvarno:(
Zaista ne razumijem zašto se ne bi pripustilo jednog ovakvog molitelja, potpuno osviještenog, opremljenog, spremnog, gladnog... a hrana na dohvat ruke...
(jedan je moj prijatelj bio opako bezobrazan, znao bi reći: uf te žene... imaju a ne daju:-)

drukčije se kaleina prodaju antioksidansi, tebi treba jedan project manager