Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Dakle, najfunkcionalnija životna pozicija mi se pokazala ona u kojoj živim i puštam druge da žive. Ne mislim da trebam sudjelovati u pokretima koji hoće cijela društva oblikovati po svome.

I u principu sam vrlo optimistična, down to earth, fakat treba nešto ogromno pasti na moju glavu da trpnem okom. A zadnjih dana sam osjetila da sam unutra malčice kao potresena. Nakon dugo vremena. I do mene je, ne do drugih ljudi. Ja nisam, očito, dobro kalibrirala svoja očekivanja od drugih. Ja nešto krivo radim u komunikaciji, u svojoj poziciji prema svijetu i drugima. Uvijek smo sami kreatori svojih iskustava...

I sad što krivo radim? Ne znam, ali mogu imenovati što me zasmetalo.

Dakle, nered i nošenje svojih nepriličnih unutarnjih i vanjskih potreba pred nosom drugih ljudi. Konkretno - muškarci koji koračaju svim potrebama kao neki čudnovati vojnici na nekoj čudnoj straži. I to ne onim potrebama da te se kao osobu uvaži, ili socijalno prihvatljivim potrebama - idemo se družiti, pričati, biti.

Ne. Nekako ogoljeno, nepristojno, neprilično prekoreda... nije to uvijek taj seks, iako je često i taj neki razgolićivajući mentalitet ono što mi malo diže želudac... nekad je i slabost, nekad je i osjećaj da se muškarac iza mene hoće sakriti, hoću da mu drugi kažu što da rade...

Što ja znam - je li uvijek to bilo tako? Ili je malo više onog društvenog licemjerja, reda, priličnosti ipak više cirkuliralo svijetom? Možda nije. Možda je nekad bilo ljudi koji mogu nositi život i onih koji ne mogu. Onih koji znaju plesati kroz društvene norme i uživati u njima, pridati im element osobnosti - kao što ljudi naprave sa plesom (jednom kad doista nauče plesati po pravilima i koracima i okretima)... i onih koji to sve skupa nikad ne skontaju i ostanu tako malo pod radarom, mimo svijeta, što bi rekla moja pokojna baka.

Ne znam.

Ali doista me rastužilo nekoliko interakcija koje su se dogodile ovdje. Drugdje se i nemaju gdje dogoditi, jer u uredu je kako je, a doma živim u svojim krugovima, bez novih ljudi...

Možda stvarno treba više izlaziti na neka mjesta gdje su ljudi slični mojim vrednotama.... Iako, to bi bila prazna mjesta, jer ti ljudi nešto rade, brinu o svojim domovima, obiteljima, djeci... Što ja znam...

Možda ovdje i dolaziš samo kad ne možeš i ne znaš u realnom životu odigrati partiju muško-ženskog upoznavanja?

Ne znam.

Ali otužno je sve ovo... baš otužno...