Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Nedavno sam pročitala dobar tekst u kojem psiholog kaže da se pravi prevelika debilana iz ljubavi. A da bismo ljubav trebali prakticirati kao afrička plemena - tu su ljudi, tvoji su i voliš ih. To nije spasenje od egzistencijalne tjeskobe, to nije neka vrsta magične pomoći da postaneš čovjek koji nisi, a rado bi bio (magično, ne svojim trudom), nije vječna radost (tebi). Nego način života u zajednici. Voliš, pa si dobar, voliš, pa prihvaćaš, voliš, pa se smiješ, voliš pa osjećaš sigurnost... i to je to. Život je i dalje običan život koji živiš i neće biti čarobnog praha koji će stvari promijeniti kao da je riječ o holivudskom blockbusteru....

To je ljubav. To želim. Počela sam propuštati potencijalne udvarače, ma i poruke, kroz prste na veliko, kao pijesak - jer sam naučila prepoznati - sve one koji traže tu čaroliju u meni. Nema u meni čarolije. I nemam namjeru biti nekome čarolija. Nego ono što jesam. Žena koja voli i koju se voli i koja uz nekoga živi i kraj koje on živi. Ne pada mi na pamet biti spasiteljica, lječiteljica, izvaditeljica, zabavljačica... iako - sve to mi jedni drugima jesmo... samo je važno u kolikoj mjeri...

Kad očekuješ od partnera da te spasi od tvoje samoće i tuge, to je kao da očekuješ od aspirina da ti liječi tumor na mozgu. Ne može.

A naučila sam i prepoznati to trebanje iz silnog oduševljenja i poetičnosti.

Nemaš ti, brate, što biti nešto silno oduševljen mnome. Fakat - nemaš. Ako pogledaš dobro, stvarno trijezno. Dovoljno sam dobra i vjerojatno postoji netko s kime dijelim vrednote i mislim da moguće mogu razgovarati dovoljno pristojno i pribrano za jednu normalnu ljubav, ali razloga za oduševljenje imaš samo vrlo privremeno. I čim se netko mnome oduševi, baš onako jako, ja znam da mu treba puno više nego što ja imam za dati, pa fantazira.

Kad bih ja još stigla biti čarobna, pa znate li kakav je život svih nas? Dok pojedeš, otuširaš se, pa posao, promet, doma skuhati, usisati, navečer pročitaš koji redak knjige, seriju pogledaš, ako je dan super, odeš malo na zrak, pa nema vremena za biti čarobna osoba, ne stignem...

Iscrpljujuće je kad se od tebe traži više nego što jesi - jer nekome fali dio njegove nutrine. Svijesti. Zdravlja. Sebe....

E, ali nije sve ni u toj jednostavnoj ljubavi. Lako u Africi. Svi se slažu sa svime... jer druge nema...

Ovdje u nas treba još tri stvari, uz jednostavnu ljubav kao običan i prirodan način odnosa među ljudima:

- vrednote... - jer da bismo voljeli bližnjega, mora biti bližnji, a ne antipod iz drugog svemira
- prijateljstvo - jer bez prijateljstva nemreš svladat svakodnevnu debilanu... ako ne uživaš u društvu, ako ne dijeliš humor, sve uzalud...
- i ipak nešto one iskonske privlačnosti...

Mislim da je to killer kombinacija.

Uz karakter. Da netko ima zdravu dušu, tijelo i karakter...

Easy-peasy, jelda...