Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

TZnam da je ovo kao iz nekog vica, ali to je istina. To me zanima.

Putem nalazim ljude koji mi postanu poznanici, frendovi, ima čak i klijenata koje sam našla ovdje (i oni mene), nalazim likove i karaktere za svoje amatersko književno stvaranje, i to mi je u redu.

Kao što mi je u redu recimo putem između Zagreba i Rijeke lijevo i desno gledati one lijepe borove, pa čak i stati negdje na stajalištu i protegnuti noge, ili čak skrenuti u Fužine.... ali, neću ostati u Fužinama toliko da kompromitiram svoj dolazak u Rijeku, niti ću zuriti u borove tako da spucam auto... nego pomalo, prema cilju, a sve ostalo kako može.

Tako da zapravo mjerim svaku osobu kao husband material.

I trebala sam tako i prije prvog propalog braka. Metrom mjeriti marljivost, strpljivost, dobrotu, tolerantnost, vrlinu, izdržljivost... Ali nisam znala... jer mi je kultura rekla da ljubav sve pobjeđuje i da je najvažnija privlačnost i sve to.

E pa krivo mi je rekla.

Recimo da sad imam kraj sebe muškarca koji se sa mnom digao ujutro i marljivo hodao životom i radio što treba, doprinosio i putem bio dovoljno ljubazan, dovoljno dobar, strpljiv i plemenit (i ja prema njemu), ja bih sad njega voljela više od Brad Pitta, kunem se. Jer gdje je Brad Pitt kad ja krečim stan? U Hollywoodu. Kao što je moj bivši bio u fotelji.

Ja bih voljela muškarca svim silama koji nazove s kave s frendom - daj složi neku pizzu, dolazim s frendom, zajedno smo oprali auto i našli ti onu drvenu ploču (nije sad važno kakvu) koju tražiš... Složila bih pizzu i najljepšu haljinu i osmijeh oko glave i išla brže bolje po pivu... jer taj čovjek radi volibilne akcije.

Moraš biti volibilan, ali u realnom kontekstu.

Recimo, tipovi koji bi meni skidali zvijezde s neba. To meni ne znači ništa. Što da ja radim sa zvijezdom? Meni više znači da se nešto krčka u loncu dok ja dolazim doma, ili recimo da ga s posla nazovem - stari, kasnim, zalij cvijeće, osušit će se... i da ne napravi glas žrtve... kao što i ja ne moram biti žrtva ako nekad trebam s frendicama u toplice da on gleda one utakmice.

Bračni odnos je maratonska trka na polju koja se zove dom, obitelj, vrijeme, novac i supružnikovo tijelo, duša i um... A sve ovo nekako bi trčalo maratone, a trči po stadionu brate mili.

To je to skidanje zvijezda. Ode ti na stadion, ostade ja sama na terenu spram nadmoćnog neprijatelja, odi ti lijepo u klinac... možeš skakati kao zec, možeš se smijati bijelim zubima, možeš biti najšarmantniji, ali fulao si fudbal.

Meni je taj bračni drug kao neki poslovni kolega - poštivam i ne prelazim granice, a opet jedino ako se možemo osloniti jedan na drugoga, uspjet ćemo. I možda ne volim sve što radi, možda se ne divim svakom njegovom koraku, ali sve je dobro dok se pojavi, dok odradi, dok se ponaša shvatljivo.

Zašto ljudi misle da se ta pravila ne odnose i na fair-play braka? Pa i to je just business. Just business of life...

Karte bračnih odnosa su lova, vrijeme, energija, novac, kuća, klinci i razvoženje, tvoja leđa kad te bole, moje svijeće, ruže i tople kupke, naša piva... I moraš igrati sa svima, moraš igrati stalno... ovo što ja vidim - kao kad smo kao djeca znali magarca hititi na pod ili nešto... kao riješio si problem. Jesi klinac. Onda nema igre.

Tako nema igre ni kad preskočiš kartu poljupca, odčepljivanja sifona, dolaska na vrijeme, smirene sposobnosti suočavanja sa lovom (jer ako nemamo za tvoj novi auto ili fancy roštilj ili put na prvenstvo, jbg nemamo)... nema...

Ili ima, ali sve to netko plati, ovako ili onako.

Gledam ja sebe kako pišem pizdarije.

Ali, meni je to posao.

Ja stalno pišem pizdarije.

Kaže meni sin - pa zar se mora napisati ljudima ovo ili ono (kad je riječ o nekim kampanjama za zdravlje koje sam radila), ja rekoh - eh, sine, da ti samo znaš što mi pišemo ljudima. Kolikogod misliš da si pojednostavio, nisi. Nikad nije dovoljno jasno. Nikad dovoljno kratko.

Ništa se ne podrazumijeva.

Ljudi kao da imaju neka iskrivljena zrcala u mozgu koja svaku normalnost nahere i učine neku smiješnu kreaturu... od svega...

Ljudi kao da imaju neka iskrivljena zrcala u mozgu koja svaku informaciju nahere i učine neku smiješnu kreaturu... od svega...

Pa tako ja pišem pizdarije uvijek iznova... i opet nije dosta... Pisao je Aristotel, Konfucije, Krist, Buddha, pisao je Frankl, piše Dalai Lama, pišu ljudi pametniji od mene milijun puta, pa opet nije dosta...

Tako je to...

Ali, u biti ja svakog tko hoće sa mnom izlaziti gledam kao husband material i općenito me ne zanimaju zvijezde, romantika, neke ekstraordineri stvari... s dvije noge u rovovima života ja gledam jesi li i ti stamen pa da to odradimo zajedno, a budući smo još i cool i face, da se i svemu nasmijemo kao Bruce Willis nakon što ih sve sredi u neboderu.

Jer nije dosta odraditi. Moraš sa stilom.

Eto, to je sve što ja tražim.