Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

I istina je i nije istina da smo mi polovice veće cjeline. Jer stvari nisu baš zapadnologičarske, nego više fluidno kaotično istočnofilozofske u kojem je A istodobno A i nije A i B je i nije B. Jer su A i B presimplificirani modeli napojmljive realnosti. I A je samo uvjetno A, B samo uvjetno B. A istodobno niti su A niti su B.

Nadam se da ste već odustali od čitanja. Ako niste, idemo dalje.

Ako je ljubavni par jedna cjelina, mi smo polovica, svatko od nas. I to je istina. Parovi jesu cjelina, ja to vjerujem. I kaže Crkva da su brakovi nerazvodivi (ali su poništivi, ako se ženiš za rođaka ili netko nije sposoban za brak, a ja bih onako odokativno odrapila da barem pola ljudi nikad ne dosegne potreban stupanj emotivne zrelosti i intelektualnih sposobnosti - za brak), što znači da bismo trebali ostati dio te cjeline.

Zašto ne ostajemo?

IMHO... jer su te neke cjeline montruozne.

Jer postaneš polovica podivljalog gremlina.

Jer je entitet od tebe i tog tvog partnera ugroza za oboje, kao neki tumor, i za sve oko sebe, kao virus zla i naopaka.

Svatko od nas u svakoj cjelini je pola veće cjeline. Ili manji dio, jer dio je i samo odnos.

No, želimo biti dio suvisle cjeline, bolje od toga kakvi smo mi sami.

A često se nađemo u većim cjelinama koje nas reduciraju na ono najgore, minimalno i nikakvo.

Napraviti cjelinu u kojoj naše prednosti rastu, a mane se amortiziraju, e to bih ja.

Nemam ja problem biti pola neke zajednice. Samo imam problem - kakva je ta zajednica...