Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Nasrnulo jedno ljudsko muško biće na mene.
Ja jedan poziv.
On 54.
Ja pozovem jednom van, on 2 1999 999 999 puta.
Sve dok nije dobio block.
Mnogo je, brate. Sjaši malo.
Zamišljam budućnost s tobom.
Ne dišem. Ne živim. Nego gdjegod pogledam ti i tvoja nesaglediva potreba da te se vidi, utješi, bude, da ti se da... Ne mogu, brate, puno je...

I kao neće on meni ništa, sve divno, voli, duša, vječnost, zauvijek. Samo tako zove iz vječne ljubavi. Bezinteresne.
A izašli par puta. Ni ruku nisam dotakla. I već bezinteresan. U vječnoj ljubavi koja ne traži uzvrata.

Kad sam shvatila da čovjek nema takta i da ne razumije recipročnost i granice (kad se nekom ne javiš na telefon 10 puta, to je jer ti je prešao granice telefona)... kidam ja lijepo nalijevo.

I blokiram ja jedan medij, stiže poruka na drugom.
Ja iskorištavačica koja je izašla kad je njoj odgovaralo.
Nego bih trebala uvijek kad je njemu odgovaralo.
E.
Zato sam ja i blokirala.
Da izlazim onda kad meni odgovara. Nekad je to teško na Balkanu.
Kad si žena koja izlazi kad TEBI odgovara :skandal:

Jer da izađem kad njemu odgovara, mogu se pozdraviti sa životom, poslom, drugim ljudima, majčinstvom.
To kad krenu davati kao da nema sutra - je zamka. Klopka. Mamac.
Dođe dan kad traže natrag. I ako si dala mali prst, jao ti se.

Zato ništa ne daj.

Ni pusu. Ni mali prst. Ništa.

Nego daj onda kad, kome i kad ti hoćeš. Nikad ovima što traže dajući.