Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Gledala sam bivšeg kako usisava linijom najmanjeg mogućeg truda - i nagurava mog robota, Lego Mindstorma od 3000 kn (i još ga je teško bilo nabaviti onih godina) usisavačem... i pomislila - ti si, stari moj, prošlost. Prošlost prošlosti. Ne diraj moje robote, usisavačem. I tako je i bilo. S vremenom. Nekad sam bila puno strpljivija na svoju štetu... jer nisam baš razumjela koliko su sitnice - fatalne. Indikativne. Simptomi.

I stojim naslonjena na štok vrata i mislim si - super da sam vidjela na robotu. I nastranu što sam složila nešto, što krckaju moji hobistički zglobovi pod nemarnim usisavanjem oko robota. Super da si pokazao na robotu. Prije nego si i mene tako stao naguravati prljavim usisavačem. Iako, ma naguravao me je. Ali ne vidimo jasno kad nas netko nagurava dok se ne osvijestimo - kao što vidimo na robotu. Oslonjene na štok. Dok on usisava, tražeći kasnije medalju i priznanje Svjetske zdravstvene organizacije za doprinos čistoći, higijenu i rodnoj ravnopravnosti.

Štojaznam, možda jedna gospođa ne treba imati robota. Možda gospođa ne bi smjela ostavljati svoje robotičke hobby uratke po podu. Ne znam. Ali, ja imam robota, ja ga gradih, i ostavih ga na podu sobe, svoje sobe, naše sobe, boravka. Gdje boravi naš život. I ako ćeš mene, sa mnom ide robot. Na podu.... Ili idi odakle si došao. U svijet gdje nitko ne ostavi robota na podu. Što ja imam s tim... You choose. Tobožnja sredina - tu sam, ali me boli briga je crna rupa odnosa. Upast ćeš, ovako ili onako, prije ili kasnije...

I tako mi se gadio... taj tip... zbog tog naguravanja skupog robota po podu.

To nije samo jedan besmislen incident - to je pristup životu.

Cjenkanje.

Koliko malo mogu dati, koliko mogu izbjeći da se sagnem po robota od 3000 kn, mogu li ga išamarati usisavačem, a da ipak dobijem sve što ja hoću... Mogu li fejkati, mogu li se izvući, može li me odnos s tobom ne koštati...

Nije bitno koliko si radila za njega, koliko si gradila ovu konkretnu stvar, raduje li te... ili si frustrirana time što ne radi kako treba, pa si ga ostavila da se odmoriš i od robota i od svega... nije bitno ni da se usisa kako treba, ni kakav primjer daješ djeci , Bogu, Svemiru - važno je samo njegovih pola kalorije, pola kalorije neuronske aktivacije par grupa mišića... njegovo bivanje u stand by modu...

Jer kad digneš tog robota, s tih pola kalorije, poštivaš osobu čiji je robot, sate rada kojim ga je platila, tepih po kojem hodaš i što ja znam, neku karmičku dušu robota, materije koja je mrtva, ali i dalje ima svoje dostojanstvo i vrijednost... i taj uradak... za kojim je neka žena sjedila i spajala kockice. Ne moraš znati niti slušati o robotu. Samo. Ga. Digni.

To je suživot i poštovanje, applied.

Neki ljudi jednostavno ne znaju što je poštovanje, trud, ispravnost. Kao da je ispravnost življenja prestala biti tema. A nije. Jednom me pitao neki tip zašto sam napucala muža. Pa jer nije ispunjavao funkciju oca, muža i partnera. Nemreš biti muž na lijepe oči. Muž se digne i napravi, poštiva i digne robota dok usisava i popravi ak ga je poremetio. Pita kako si, i to misli. Sve ovo ostalo nije muž nego greška u sistemu koju treba debugirati izbacivanjem iz sistema.

Nakon svih iskustava sad sam okrutna rospija koja gleda okom profesionalne glavne medicinske sestre na psihijatriji. Sve vidim. Moj dom je sigurno mjesto gdje divljaci koji naguravaju robote usisavačem ne mogu ni blizu. Jer je to simptom.

Moja baka nikad ne bi napisala ovakvu čitabu. Ona je znala dvije realnosti - dobar čovjek i nevaljao čovjek. I samo bi nastavila raditi ručni rad.

I to je sve što trebaš znati, zapravo.

A good man is hard to find.