Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Jako malo ljudi kuži da ono što traže nije osoba. Nego odnos. I da odnos ne postoji dok ga mi ne stvorimo. Odnos je entitet u kojem živimo i druga je osoba samo dio tog novog entiteta.

Može li odnos nastati odmah - vidiš nekog i u odnosu si? Pa ne. Ne, ako govorimo o onome što traže ljudi koji traže povjerenje, intimnost, vezanost, ljubav...

Odnos je kao biljka. Raste malo pomalo, a na nju utječu vanjske okolnosti. Ako si debil ili rospija, to je kao da je biljčicu opalila tuča. Ajde jednom, ali ako si debil ili rospija kontinuirano, ubit ćeš odnos.

Ne drugu osobu.

Odnos. S tom osobom. Koji je treći entitet... Odnos, ti, ona...

Kako neke rospije odjednom imaju sretan brak s nekim drugim? Jer se s tim drugim gradio odnos koji je dobar.

Odnosi su nježne, spore, čudne biljke. I nemoš ih ubrzati. Ne možeš znati unaprijed kako će biti. Nego tapkaš malo po malo... i netko može više u odnos, netko manje... negdje u odnosu ostaneš razočaran, negdje u odnosu shvatiš da ovaj drugi mlati nervoznim nogama kao klokan i odnos boli... i onda nema odnosa...

I sve tako.

A gledate vi u mene - kao - jel ova, jel to to.

Slaba vam je vajda bilo od koga. Ako ne znate izgraditi - odnos.

Dobra žena, kompatibilna, je samo recimo 30%. Vi ste drugih 30%, odnos je još 30% (kako ste se neučili ophoditi, što vam je odnos, znate li u odnosu biti, je li vaše poimanje odnosa zdravo ili dolazite iz loših odnosa i nosite razorne obrasce ponašanja...)... i onda ostane još onih 10%.

To je čarolija. Magija. Dar s neba. Kad mi svi odradimo po svojih 30% - onda Svemir da kamatu. I to je lijepo.

A čini se meni da većina ljudi traži pola da bude druga osoba, a pola da pa'ne s neba.

Nemere ljudi. Nemere. Odnos, vi ga gradite, pa kako onda bez vas!