ako se dovoljno potrudimo

Koliko komadica sebe nalazimo razbacano uokolo? U drugim ljudima, bliskim, dragim i voljenim. Il onim dalekim koji nekad nisu bili. Udaljenim slikama. Koje bude emocije ili ne. Ponekad se naidje i na paradoks izgubljenih daljina. Nadjemo se ponovno u njima i osjecamo ali ne razumijemo prazninu. A trebalo bi prstit od emocija. Zna se desit i sa ljudima. Nije mi bas potpuno jasno kako i zbog cega do tog dolazi. Jednostavno je potrebno vrijeme prilagodbe. Ponovnog zblizavanja. I bolje ga je ne forsirati. Najveca ljepota i lezi upravo u prepustanju. Opustenosti. Ostavljanju na volju samom trenutku da dodje prirodno i nesputano. I onda se ipak desi onaj predivni klik. Taman kad prestanemo mislit toliko intenzivno o njemu i o onom sto bi mogao donijeti. Onda dolazi do prave erupcije. Stapanja. Tu lezi ljepota neponovljivog. Budim se u potpuno drugacijem okruzenju, u biti neprirodnom. Jer izoblici se pojam prirodnog, sto svakidasnjica doista i ne mora biti. I nisam ispocetka siguran da li je stvarnost. Od silnog umora prouzrokovanog putovanjem kroz prostor. Iscekivanjem, napetoscu. Dobar, dugotrajan i kvalitetan san je vec zaboravljen i dugo ne prozivljen. I osjecam se pokraden za snove. Nastupa ostrim rezom razdvajanje slika i svjetova. Nasao sam se u onom drugom, nalik onim nestvarnim iz maste ili iskrivljenih sjecanja. Nisam ni sam svjestan ni siguran kako sam dosao do njega. Udisem punim plucima. U par navrata. Uzitak ne prestaje. Ljepota prizora zasljepljuje nenaviklo oko. Nebo i oblaci su potpuno drugaciji, bojama i oblicima. Vece je i nepregledno. Tesko je odvojiti pogled. Stalno mami, poigrava se, mijenja i zove. Sati nestaju. Vrijeme poprima neke druge dimenzije. Kao i na sve ostalo, potrebno je odredjeno vrijeme privikavanja i na zvukove koji me okruzuju. Nenavikao. Na zvukove koji nisu stvoreni ljudskim djelovanjem. U fazi privikavanja neki od njih sto je najcudnije na neki nacin smetaju i cine buku. Da bi se tijelo i mozak vrlo brzo adaptirali. I osjetili nirvanu. Nakon toga mijenja se dosta percepcija pa i ona o zvucnoj slici koja nas okruzuje. O buci, tisini, zvucima koji cine ugodu i neugodu. Tisina naime i ne mora biti nuzno neophodno odsustvo zvukova da bi je takvom i definirali i tako se i osjecali. Zrikavci, sumovi krosnji borova i mora, ptice mogu apsolutno savrseno sacinjavati tisinu. Apsolutni mir. Mirisi ugodno draze nozdrve i zavlace se u krvotok. Stvarajuci u vrlo kratkom vremenu tesku ovisnost. Navucem se svaki put u totalu. S godinama se nekako promjenio i odnos prema velikom plavom. Sada je ukljuceno puno vise postovanja. Sjecanja i uspomena. Dubljih osjecaja. Koji se produbljuju svaki put iznova. Uz prikladno pocetno zavodjenje i koketiranje. Iako znam koji intenzivni dozivljaji i emocije predstoje uzivam svaki put kao da je prvi. I posljednji. Prvi dodir. Okus. Prepustanje toplom zagrljaju. Stapanje. Ne mogu odoliti i pustam da me osvoji i nosi. Otvori se i povuce u svoje dubine pruzajuci toliko dragi, svaki put iznova novi svijet. Tu je tek potrebno strpljenja i privikavanja. Ali itekako vrijedi. Jer se na kraju otvaraju vrata potpuno druge dimenzije. Prirodni stroj za krajnje neobicno putovanje u vremenu i prostoru. Zastrasujuce su ugodni trenutci potpunog prelaska u taj drugi svijet. U kojima on postaje stvaran i jedini. Pustam da me odvuce i zavuce pod svoju kozu. Jer on se pod moju vec odavna zavukao. Vrijeme se ne mjeri satima, minutama ili sekundama. Mjeri se prirodnim mjenama, dnevnom svjetloscu i koliko joj visina sunca ili oblaci dopustaju da prodre ispod povrsine. Kako bi udahnuli zivot jednom drugom svijetu. A kroz njega i meni.

citam ja te tvoje blogove... lipo.