put i povratak

 
...e onda, i tek onda, kad umre nada, ili barem vjera u njegovo ostvarenje...
(a to sto vicem, to se ja uglavnom bojim. pa i tog da ces mi nestat iz mene. tako to treba citat. znam kako je s maltretiranjem i kajem se, o kako se samo kajem, sto takve tudje vapaje koje sam zvao maltretiranjem, ovisnoscu ili kako vec, nekad prije nisam shvacao ozbiljno. to sto veli TJ, to je paradigma bahatosti, 6-ta crta, 56. znam kako to boli. mislish, nije ti vazno, a boli i boli. dvostruko, jer znas i ne mozes promijeniti da si sam tome kriv. ne, ovo nije vise nagovaranje, opisujem situacije kojih se sjecam. opisujem, jer poznam i drugu stranu... a poznam i ovu tvoju sad. i ponasao sam se i ponasam se isto. i ne znam bih li se znao ponasati drugacije. jednostavno ima taj neki prkos, za slobodom za ne uciniti kad te traze. znam. a znam i kako to boli. sve. hm, da, ipak kao da mi je sad malo lakse biti njezan, mozda jer sam prepoznao rijec, misao barem. ali kako rekoh, kraj igre je obuzdati sebe, ne drugog. obuzdati taj poriv za dokazati drugom, nauci se to, mozda. biti u svojoj ulozi, a da se ne osjecas ukalupljeno, vec po izboru? mozda, i ja jednom naucim. kako volis slatko.)
 

Iskreno ne znam baš o čemu pričaš, no i meni se je nekad događalo da me ljudi nisu razumjeli... e da... kužim sad... baš mi je trebao taj tvoj komentar... kasno palim, no bolje ikad nego nikad. Kažu da mozak radi slabije dok je čovjek sit, jer prioritet u tim trenutcima ima želudac :))