BOCKANJE

molim ,
gledaj me s visine
dok u kasu sam
milujući
konja, a vjetar mi kosu mrsi,
sol dotiče pore na površini
kože,
polako šibam naprijed,
ponosna,
iako zrno tuge zapelo
negdje u jednjaku,
mislim na tebe,
na našu posljednju večer,
držim
se kao da sve je u granicama normale,
a hvatam zraka
morske uvale,
otvoreno nebo, daje nam
možda još poneku šansu ali mislim
da ja sam brzo pala u zaborav,
a zagrljaj
poklanjaš nekoj dugokosoj
koja otela te
u trenutku slabosti,
bijes,
bijes dragi proždire sve ono milo i drago
ljubomora prokleta je stvar,
pa stoga
usliši mi molbe, makni sebe iz kutka
nebeskih visina,
započni svoj novi put,
društvo nek pravi ti neka bolja,
neka mnogo bliža
toplija i jača...predaj joj se
,umjesto rata
mir će zavladati kamenom bunara...