BOCKANJE

slušam nešto
nalik ozbiljnoj,
je li Bethowen,
Schubert možda,
je li više važno,
zapravo ginem,
iako tek pola mene,
ona polovina koju
one si noći ljubio
poput zaljubljenog
galeba, uzdizao
u nebo,
činio me ispunjenom,
darovao mi
svoj svijet i spustio
u dlan pa zatvorio
šaku,
govorili smo pogledima
uspaljenih letača
i satima grijali gnijezdo,
satkano od šušnja
jesenjeg temporala,
a već sutra,
ni traga od tragova
prethodne večeri,
govorio si
kako tvoja cigara
brzo sagorijeva,
no nisam slušala,
bilo mi je
magijski lijepo, iskreno, istinito,
sada, umirem,
moja pjesnička duša
guši se u čežnji,
nada ili tek tračak nje
ne nazire se,
slijedeći neki put,
biti ćemo samo stranci
u mnoštvu
pčela što oblijeću svoj
cvijet....