BOCKANJE

vremenom prošlosti
gledam stablo,
pamtim
svaki njen cvjet u proljeće,
pa onda list koji već miriše,
to moja je naranča, za me
posađena,
uzgojena, u zavjetrini
čuvam je od napasnika, milujen
joj zlatni plod dižući se
na prste,
jer on ponosno raste
i napreduje meni u čast,
puštam ga još malčice, još
koji sat,
a onda kad nebom
prospu se zvijezde, polako
otkidam ga,
dotičem usnama, osjećam
dok drhti od susreta sa ženom,
daje mi dozvolu,
skidam prstima gornji sloj,
suptilno,
jagodicama prstiju,
mirišem, zatvaram vijeđe,
moja najomiljenija-voćka,
najslađi plod koji ozdravlja
mi dušu,
osvježava suhoću
ustiju,
postajem prpošna,
prepolovljam polutke,
plešemo
dok iz naših pora cijedi se sok,
žut, žući od žutijeg, nektar
koji kaplje u moje uspaljeno ždrijelo,
neću se zagrcnuti,
za boga miloga
nije li to samo moja naranča,
moj eliksir zdravlja i vječne sreće...