Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Papci su kao uteg oko noge.

Ili se boji ili mu se ne da ili filozofira jer mu se ne da i boji se i umjesto da kaže - ali sve bi, ali ajte vi (napravite). I dok sam danas imala posla sa članovima obitelji koji su zabrinuti oko mojih odluka (pazi! - niti oru niti kopaju, ali se brinu, pa valjda imaju osjećaj da su korisni i da time brišu svoj dio odgovornosti za svoje promašaje)... imala sam osjećaj da me pokušavaju uvući u svoj bijedni papački svijet.

U kojem bismo, ali ne može.

Istina je da se može, ako odlučiš i spreman si primiti i koju pljusku od života više.

Istina je i da ne moraš.

Da ja neću ovo što hoću, ja bih lijepo sjedila ispod masline, i nikad ne bih kukala, jer ima i taj život svojih prednosti, kako ne!

Papci su ti ljudi na ludom kamenu koji bi svašta mogli, da im svijet otvori vrata i kaže - evo, za vas zicer, za vas sve kako si hoćete, za vas bez rizika, nuspojava i kontraindikacija.

Ma bravo :))))

Mi ostali nemamo vremena i živaca za kukanja i malodušnost i sve to skupa, jer taj stav duše ne ide sa energičnim - naprijed, punih pluća, punih prsa, junački, pa kako bude.

Pita me papak - jesi li sigurna da će biti dobro?

Jesam. Na onaj način vjere u sebe, da ću ja napraviti sve i više od svega, da bude dobro. A što će se dogoditi mimo mene - kako da ja to znam? Kako da surfer zna kakav val ide iza kojeg vala? Kada bi čekao da to sazna, ne bi bilo surfanja kao sporta. Ne bi ničega bilo.

Nemoj surfati, nemoj se pačati u surfanje, nemoj odgovarati druge - ako nisi za surfanje...

I tako. Papci i ne papci uopće ne trebaju biti u istoj prostoriji jer se samo međusobno nerviraju.