BOCKANJE

uzdasima
gasim zvijezde,
stopala hladna
traže pokrivač,
nijema je ova noć,
kažu snijeg
je moguć, možda i ne,
meni to
ništa ne znači,
gasim i palim
svjetlo sobne lampe,
budim se,
a vrijeme uvijek na
početnoj točki,
umirem od želje
da tu si pokraj
da ljubiš mi davne rane,
ti to radiš
stručno, a opet dovoljno plaho i nježno,
obuzima me nemir,
krivim mjesečeve
mjene,
da i njima sam podložna,
sad bi se grohotom smijao,
za tebe
život je kočija koju
voze lipicaneri,
želim otvoriti prozor, možda jeka
uspije te vratiti iz krajeva kojima
teku neke ozbiljne vode,
hladnoću
razbija votka,
nisam sigurna u neki
ishod koji spojio bi naše dvije duše
u svijeću što gorjet će
u danima Došašća....