BOCKANJE

nitko nam ne brani,
nitko ne obraća pažnju,
svijet je stao,
lišće otrgnuto
stvorilo ponjavu
meku i ušuškanu,
mjesec uporno gura se
među oblačinu neba,
i on bi nešto htio s nama,
poželjni smo, zaigrani,
to se traži, poljupci pršte
i zaustavljaju
se na zamagljenim staklima,
nema hladnoće,
srca griju, venama
kola krv neobičnih zrnaca,
mjesto poput rezerviranog
stola u kafiću
čeka naš dolazak,
rjetki su gosti poput nas dvoje,
šanse za neki drug put gotovo
nikakve,
zato dajmo od sebe
sve ono strasno
istovremeno nježno,
mi to možemo,
patetiku ubija
zapaljena cigareta,
tuga zatvara vrata,
pokušava se skriti, vragolanka,
ali nije to ništa strašno, tek prirodno
za duše milozvučnih struna,
tješimo jedno drugo,
život se ne ponavlja,
teče u smjeru planinske rijeke,
pa onda nada šapuće,
utjehu poklanja
za božićni dar...važno je da zapamtili smo
nadimke za
možebit neko slijedeće
upoznavanje...