Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Jednom kad se stvarno snađeš u svojoj samoći (single, ne da si sam na svijetu) shvatiš zašto tolike duhovne prakse preporučaju celibat.

Jer je druga osoba uvijek svoj kaos, pa na naš kaos nastaje još umnožak naših međusobnih kaosa.

Biti u vezi uopće nije onako ugodno kako nam sugerira Hollywood.

To je kao biti zaposlen.

Samo je razlika voliš li svoj teret (svoj posao, svoga partnera) ili imaš neku poremećenu ideju da će ti biti lakše kad ih imaš.

Kako ti može biti lakše?

Trebaš raditi više, suzdržavati se više, biti strpljiviji, ulagati više truda nego što bi ulagao da si lijepo sam / sama.

Recimo, kad sam sama, ja imam taman dovoljno vremena proraditi svaku životnu frustraciju i živjeti zen-mir. U vezi imaš svoje izazove, pa izazove svojeg partnera, pa izazove vaše međusobne veze razumijevanja i nerazumijevanja... treba sve to stići proraditi. Mislim da se to jedva stigne. Zato su ljudi u vezama iscrpljeni.

Možda treba partnera dozirati. Na kapaljku. To još nisam doživjela. Da je netko pristojan i da ne pokušava zauzeti svaki inč mojeg mozga, duše i vremena. To bi bilo lijepo.

Dijeliti život, ali ne skakati po njemu kao da nema sutra.

I tako. Lakše je filozofirati o vezama, nego u njima biti.