Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Svaka veza ima slijepe ulice, dosade, zamjerke, prekoračenja granica, prevelika očekivanja...

I meni je samo jedno bitno.

Da je jedno dosta - dosta.

Da je jedan topao pogled dovoljan da kažem - ne bih više. Pusti me.

Ne zamjeram, ne ide mi na živce, samo - čeka me moj svijet. Čeka me trenutak u kojem tražim šutnju, svoju umjetnost, svoj mir.

Koliko je nekad teško zaustaviti druge! Jer toliki su ljudi (a i ja sam bila) gladni vukovi - jer nisu našli pravi izvor mira, radosti, ljubavi, zadovoljstva. To nikad nije drugi. Nikad. Nikad nismo nesretni jer nam drugi nije dao ili dao previše ili jer čini ovako ili onako.

Uvijek smo nesretni jer smo nesretni.

Ne mogu bivati uz nekog tko me uvlači u svoj unutarnji kaos. Ja nemam ništa s tvojim svijetom. Doista. Mi smo samo jedno drugome možemo dati sebe da budemo tu, da gradimo dom, da gradimo povjerenje, ali to nije u pizdarijama kojima bušimo jedno drugome mozak.

Treba puno više prostora nego što mi ljudi obično hoće dati.

Ne moram ja ništa, osim biti vjerna, skrbiti o svom dijelu brige za dom, poštivati te i voljeti.

Ništa.

Sve je dar - nešto ugovoren i dogovoren, kao što je zajednički život, brak, dom - koji podrazumijevaju svoj kvantum davanja, sustavnog i svakodnevnog. Sve ostalo? Samo čisti dar, koji primiš kad dođe zahvalno, i ne očekuješ kao gladan vuk.

Jer ako moraš nekoga pilati da ti se obrati, ako je jedini način da te ugleda da joj se unosiš u lice, ako je jedini način darivanja nečega kroz ucjenu - pa bježi. Ili ću ja bježati.

Ako ljubav nije predivna, spontana, ako darivanje pažnjama ne dolazi iz čiste ljubavi i radosti - čemu to?

Paradoksalan je život. Ili nije. Samo su skučene naše riječi koje toliko pojednostavljuju stvarnost da ja samo tražim da mogu sa izabranikom svog srca pričati pogledom. Tko taj jezik zna, puno više i bolje može reći nego bezveze, trivijalnim riječima u koje se kanalizira vlastita promašnost i tuga, nazvana tobožnjom krivicom drugoga...