Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

jer znaš, "moram se promijeniti" je najgora stvar - oholost. Nismo si dovoljno feš, pa moramo nešto sa sobom počinjati da, čuj, budemo još bolji za taj svoj ludi ego.

Ma nemoj, ego :)

Svi smo mi rođeni sa nekim genima i iskustvima i uvijek, ali uvijek, i svatko uvijek, činio je u životu što je najbolje mogao. I to je dovoljno.

Razlog zašto zaostajemo u životu, a naši odnosi pucaju, nije da nismo dovoljno dobri - nego to što hoćemo biti bolji, pa tučemo sebe i tjeramo ga u ćošak, dok se ego vrti i viče - ovo nisam ja, ovo nisam ja, bolji sam ja - a tog ja, boljeg, nema. On je samo fikcija te oholosti - a nemreš raditi iz osobe koje - nema.

Zato uzmi sam sebe, kakav jesi, skroman, ponosan na najbolje što si mogao do sada, punim povjerenjem da je do sada bilo dobro i da će nastaviti biti dobro, i pokaži svoj običan neuspjeh.

Si vidio Dalai Lamu? Kako se otvorena srca smije svijetu, a nije ni velik, ni nabildan ni lijep. Kakav je takav je. To prihvaćanje grije svijet. Ne makljaža ega koju dopuštaš - da te bije realnog u interesu svojih poremećenih nezasitnih ideja koje nemaju veze sa realnosti, niti su bitne.

Lijepo u čovjeku je skromnost bivanja sobom, prihvaćanja sebe i drugih u trenutku... iz čega onda ide svijest da nešto možda možemo bolje. Ali, ne iz straha i kinjenja sebe, nego radosti boljeg služenja. Naučili, pa možemo. Prije toga ne možemo.

Nemoj se mijenjati. Dopusti da budeš, pa ćeš se mijenjati baš kao što stablo raste, a voda teče... Promjena nije u tvojoj ingerenciji i ostavit će te poraženog. U tvojoj ingerenciji je zahvalnost za jest i prisutnost u onome što jest, poštovanje za sebe kakav jesi sada i druge kakvi jesu sada.