Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Vidim ja tu puno nesigurnosti. A nema gore osobine od nesigurnosti. Ako si i guzica od čovjeka, ali sa čvrstinom i unutarnjom snagom, možeš čuti feedback, stisnuti zube i nekako promijeniti, prilagoditi se, dogovoriti.

Ali nesiguran čovjek je kao da imaš neku kristalnu vazu koja se ljulja na rubu ormara i ne znaš bi li prišla da je primiš, ili je bolje ne hodati i ne stvarati daljnje vibracije koje će je prevaliti preko ruba. Nestabilno, nesigurno, to može dići čovjeku svaku dlaku na glavi od užasa. A ako probaš pomoći, još se sruči tebi na glavu. Idi begaj. Svijet je dovoljno izazovno mjesto, ne trebaju nam još i unutarnja kolebanja.

Iz nekog razloga ekipa misli da je bolje ako u odnosima ne kaže što misli, postoji strah i ono nećkanje... Ne. To je pakao. Ako u vezi s drugim čovjekom nisi što jesi, ako ne puštaš sebi da bude što jesi, i drugome, pa kako bude - nema tu ničeg dobrog. Kakav je to odnos? Neki strah i skrivanje? Samo krhka vaza koja se ljulja na rubu ormara i opasnost za sebe, drugoga i cijeli svijet.

Nitko nije vaša mama, nitko neće reći što da radite, nema ispravno ili neispravno, pravo ili krivo... samo ono što jest kako vama jest, pa si napravite kako mislite da treba, kad pogriješite recite - oprosti, naučite nešto i idite dalje.

I nema načina da tim gutanjem sebe izazovete da drugi bude bolji. Drugi je ono što jest i ako ne može podnijeti da jeste što jeste, bježi koliko te noge nosi.

U međuvremenu, i ja bježim od nesigurnih ljudi dok se ne saberu. Mogu ja vidjeti ljudske vrijednosti, ali ako se te ljudske vrijednosti nisu same sa sobom dogovorile tko su, što su, što će sa sobom, to je kao klađenje. A ja se ne kladim sa životom...