Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

I svaki puta kada polako i u teško, u transu, spustim trepavice, otvaram ih polako, što lakše mogu. I onda te vidim promotrim tvoj osmijeh, tvoju radost, nježnost i strast, ljepotu i bljesak u očima, i onda udahnem cijelom sobom, i opet ih zatvaram, polako polako, tonem u sebe, gdje spremam tvoj lik, tvoju emociju, svoju emociju, miris i slutnju tvoje kose pod mojim prstima. Igram se. Tu si. Moja prva ljubav. Onda nisam govorila prva ljubav, jer si bio, ti si bio, moj ti, oduvijek, zauvijek.

Poako trepćem, polako, treptaj i tren, to je isto, naši treptaji mjere vrijeme, a ja hoću produljiti, razmazati vrijeme kao Nutelu po kruhu, pospano, transično, polako. Produljavam našu ljubav, i produbljujem svoj dah... što dulje da traje trenutak, osjećam ga, duboko u pleksusu, duboko u sebi, osjećam kako se tvoja prisutnost penje mojim rukama i nogama, kako mili mojom utrobom, razvlačii moje usne u smijeh.

I slušam more. Između nas dvoje. Volim osjetiti bespomoćnost pred tobom.

Osluškujem tvoj dah. Usklađen sa mojim. Jer je sve dobro, sada kad smo jedno drugo našli.

Vidim da toneš u sebe, vidim da i ti kušaš ovaj tren kao ono dobro crno vino koje se otkriva u slojevima. I onda otvorim oči, tvoje su zatvorene, otvorim ih, zatvaraju se otvorim, i još su otvorene... samo se nasmijemo, i zatvaramo ih u ritmu dubokog i spokojnog disanja... i tako se igramo, kao djeca, kada se pokazuju na prozorima sad ovim, sad onim, i prasnu u smijeh kada se vide, kada se zateknu jedno s drugim... kao kuku-igra, ali tiha. Mirna. Igra sa najdubljim slojevima duše.

Onda kada voliš, možeš zatvoriti oči. Imati slobodu i biti i otići i znati da si tu. Kada voliš, trenutci su dobri, svaki, kakav jest. Dok raste žudnja u prsima, dok raste želja da ti kažem i da te dodirnem, znam da je puno bolje samo biti tu, gdje jesmo, sada, ispuniti se sviješću da smo vladari ovog vječnog svemira povjerenja i radosti.

I duboko udahnem, koliko duboko mogu, dobro te pogledam, koliko najviše mogu, izdahnem, i spustim glavu na tvoje rame i igra se ponavlja. Otvaram oči i gledam u tvoje rame, i zatvaram i osjećam tvoju glavu na svojem ramenu, upijam, i samo dišem, znaš li da disanje liječi, vidiš kako nas liječi ovaj zagrljaj, usporavamo histeriju stresa, brišemo svaku nevolju i bivamo uvučeni u sam puls zemlje, vječnosti i ljubavi. Ovo je frekvencija ljubavi.

Sporo se primakneš. Miriši mirta s naše lijeve strane. I more, s naše desne. Čujem zrikavca. Prvog zrikavca i vidim da se svjetlost sunca sada o more lomi u bojama sutona. Primaknem se i zagrljeni se ljuljamo, kao more, kao zrikavci, kao suton.

https://www.youtube.com/watch?v=3DSj59tXQys