Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Mislila sam nekad da mogu postaviti neko dno očekivanja od ljudi. Ne mogu. Nije to do mene. Puno je zdravije postaviti snižavanje i / ili korigiranje / ili pomicanje granica očekivanja - na niže, na manje, na manje definirano kao kontinuiran napor. Ako sam danas očekivala malo, sutra treba još manje i tako dok se očekivanja ne otope, jer su apsurdna ta očekivanja.

Ne znači to i prihvaćanje niskih standarda za sebe. Samo znači otvoriti oči još više, mirnije i sa više svjesnosti. Nema koristi u plivanju uzvodno, u otporu prema onome što jest, zar ne.

Samo više do izražaja dolaze oni koji plutaju iznad dna. To je sve. I vidiš više. Otvorenije. Zabavnije je. Nepredvidljivije je. Stani, gledaj, ne sudi, prihvaćaj, to je to...