Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Vozila sam se neki dan u vlaku po Europi i srela sve one strance backpackere, ljude koji traže sebe, smisao života, lunjaju jer imaju predobre plaće da budu stvarno sretni... i tako smo se napričali, nasmijali, toliko iskre, mudrosti, strasti, ljudskosti.

I sjetilo me te ona ona dobra vremena kad si izašao s nekim i zapričao se. I sad se pitam - o čemu? Što je onda bila drugačije da je bilo moguće opaliti razgovor koji puni dušu - a ovdje sve to nešto bezveze.

Vodila sam desetke razgovora ovdje i svi su bili kao da pričam s krpenom lutkom. Uopće se ne moram slagati. Uopće ne mora meni nitko laskati, ne tražim ništa, ali ono, uživam u dobrom komadu razgovora, duhovitosti, britkosti... ništa...

Kao hrpa umornih, blijedih i anemičnih spodoba.

Kaj je sa ovim mjestom?!

a ne pružaš priliku onome tko želi dokazati svoju zanimljivost. koliko po tvojem čovjek mora biti uporan (ili naporan) da obratiš pažnju?