put i povratak

 
Nikako nije slucaj zasto neuskladjenost. Tocnije, nije uopce neuskladjenost, vec savrsena uskladjenost u onome sto nam je cilj. Ljubav bez ocekivanja? Nisam bas uvjeren da smo tome vicni, prije bih rekao da je ovo odnos utemeljen na strahu. I to vise na strahu od gubitka neceg dragocjenog, nego na zelji za necim velikim i lijepim. Bojim se da ces nestati bez da me pozelis sresti. Ti, hm, ne znam, mozda se bojish da cu nestati kad se sretnemo?
Podrzavati tudji strah kako bi se zadrzalo interes i zataskalo cinjenicu da se drugi drzi za snove o nama koji su ljepsi od nas samih? Strah od gubljenja slike u tudjoj glavi? (Da, uvijek te vidim lijepu, i to onako kako sam uvijek samo ja znao. Pitanje ce ostati visiti i danas, je li ce to uvijek biti, i ako da, hoce li biti jer ce ti ta tvoja slika koju nosim sobom biti draza od riskantnog pothvata, poput zivota?!)
Povjerenje? Nije li to samo drugo ime za kontrolu? No, ne samo drugog vec i sebe, svojih ocekivanja. Nije li vrijeme za znati, i dobiti malo tog mira, povjerenja, u cinjenici da ces me uvijek znati kontrolirati? A opet, povjerenje u nesto poput vremenskih promjena nije bas moguce, svejedno, subota je bila suncana sva, poklon kojem se ne gleda u zube, slucaj nije ono sto treba dati oslonac, no karakteri ljudi, one koje s kisobranom stanu ispod slapa, i kad se treba spasiti iz kisom potopljenog satora, i kad se ne gubi pritom duh, to daje vjeru...
Katkad je dobro uciniti, i unatoc sumnji, jer odluka je ono sto donosi mir i povjerenje, uzdati se ne u slucaj, vec u karakter, svoj i tudji. I onda pustiti da bude ...
Pa pomislim da, iako osjecam prazninu kad u sjeniku dijelimo caj od svjeze ubrane metvice, cemu strah, kad je odluka tu, sve sam ti rekao, i ispio svaku tvoju rijec vise puta, cemu strah ako te ima? (Dobio bih time kao mir.)
A onda, susret je jedino obostrana mogucnost, i ne pozelis li me sresti, nestat cmo i otici ces. I onda dugi ostatak hoda gledam svijet u pratnji svog vjernog pratioca, straha. Pa bih se zapitao, jesmo li stogod bolji, mozemo li stvoriti to nase u neki odnos bez straha? Zelimo li uopce?
Mozda mogu bar prihvatiti da je tako? Evo, prihvacam. I odluku kojom sam te razlio preko neba na horizontu, koju zapravo i nisam birao, i svoj strah, onaj da ces prostrujati pored, a ja cu ostati nepomican; onaj da cemo se mimoici.
(Da, htio bih sad da mi kazes... da budes.)
 

da, valjda je tako...hm...

ke? strah? (hmda, katkad je to sve fino nijansiranje praznine gladi i punine za dati, zelje za necim i straha od te zelje kojom smo ranjivi, utjehe mira?)

strah sucks..

je. (ali kad povijesno gledam, je i poznati nacin za drzat narode upokorene, inace se otmu, i kaj onda imas... ? hm, mh uhm.)

hm, nekako ti glava u torbi u oba slučaja, upokoreni il oslobođeni..:)

ne želiš valjda strahom nekoga držat upokorenim?

je nekako tako... ima tu taj mazohisticki shtih koji onda veli kao: ak me tko drzi upokorenog strahom, bar to onda znaci da mu trebam...? brrr.... /a to kome takvu ulogu pridijelis, je isto zgodno razmisljat ...

hedero, nije pitanje zelje vec prakse... dakako da ne zelim. ili ti iz teksta citas drugacije?

za psihoanalizu ;) oboje

ma pusti psihoanalizu, (tamo samo izgubis vrijeme, koje je dragocjeno, hm.)

iz komentara, al mora da sam neš pobrkala

počinje mi vuć na kućne ljubimce..nekako to pokorno..

hehe.. pa dobro, to bi bilo okej blaz... onak za po doma/ je hedero mislio sam da je iz komentara. al ne, point je da mi se cinilo kak je nest sad utemeljno na strahu, onak kak stvar se izpervertira, trebalo bi bit super i veselo, to je kao ideja, a onda mozes napravit neveselo, pa se pitat, mili boze kud sam zasho te zasto sam tako krenio radit... hmnda.

u tom tvom strahu prepoznajem mladost tvoju... njezine ljepote i sumnje... strah je to opipljiv... za tebe... sasvim stvaran i konkretan...
vjeruj mi... proporcionalno se smanjuje s godinama... (ej ... ne govorim o ljubavi!!!)