BOCKANJE

teturam,
njišem se
bez popijene kapi,
mučno mi u
glavi,
misli porazbacane
na ledini
suhih plodova,
tko se uopće
sjeti da
vrijeme je rađanja,
da ljubav
raste i napreduje,
evoluira u nešto mnogo
veće,
strašno,
u meni nešto
nalik jecaju kojeg
ne čuje nitko,
ponajmanje on,
znam sada je daleko
da bilo što kaže,
zapjeva na uho onu
sevdalinku,
ostajem
blokiranih osjetila,
a to je najgora moguća
solucija,
usne tvrde,
oči stisnute
na rubu,
svjetla nema,
oblačno majsko,
što učiniti,
gdje dodirnuti,
ne znam
pogoditi u pravu
točku,
trava povisoka,
zalazak sunca
nije mi ni najmanje
zanimljiv,
praznina je prevelikih
razmjera,
to nije okolina
u kojoj opstajem,
bojažljivo
škiljim,
naviru uspomene,
uzalud,
nema više
ni slika ni lika,
glava komada se,
možda ikad
udostoji se,
barem prizvati mi ime....