BOCKANJE

čekam
izgubljenog
kompasa,
vjera
posrnula
na liticama
nabujale rijeke,
ušminkana
neuobičajno
za me skromnih
nazora,
jakost ulijeva mi
nada da
vidjet
ću mog Boga,
zamišljena ali
jasnih namjera,
sklupčah se,
tu
ispod mosta,
jure
nemani gradske
tvorevine,
dolazi,
uzima me
za ruku,
pripija
nježno uz svoje
tijelo prepuno
tople sluzi,
konačno
sigurnog
govora i riječima
jasnim
dajem do znanja
da
spremna sam
prepustiti
svoj ponos,
smatram ga
zaštitnikom,
ocem
i mnogo
više od toga,
neka osvježi
stanice,
promiješa
zrnca
erogenih zona,
pozlačujem se,
pomlađujem,
sreća
doziva me
daljinom
putuje čun
a u njemu
muškarac
razgolićen
u vrtlogu
žene
zmaja......


Link