BOCKANJE

ČEKAM
uporno,
smjelo,
mirno
iako srce
titra i skače,
čekam
samo
njega,
njegov glas,
njegovu
pojavu i oči
boje
smaragda,
i dok sjedim,
spavam
i onda
dok ulicom
korake
brojim,
misli usmjerene
tamo
miljama daleko,
gdje vječito je
svjetlo,
tamo gdje postoji
jedno jutro
čarobnih
manira,
on putuje,
smješka
se mojim pismima
izrečenim
u kolažu slika i
tirkiza,
govori mi šapuće,
dodiruje čelo
u satima lude
nesanice,
mazno mi ljubi
puteno lice,
daljine
nisu nam
teret,
znamo
zbrojiti i najteže
jednadžbe,
on poput srne
osluškuje mene,
ja naravi nagle
ali borim se do kraja
sa čežnjom,
vjerujem istini i
čekam
taj dan,
veliki
teatralni povratak
negdje u zagrljaju
na livadi
okupanoj
proljećem života,
on dolazi,
s buketom
sebe cijeloga,
on zasigurno moje
čekanje pretvoriti će
u happy end,
ali istinite priče,
dotle čitat ću
bajku
o čovjeku koji zna
što želi, koji bira samo
srcolike primjere
ružinih usana.....