BOCKANJE

hodam
bulevarom
opčinjena zelenim
tepihom
stoljetnih
stabala,
hodam
mirna u svojim
mislima,
ne obraćam
pažnju
da u stopu
prati me lik
čudnog
izgleda,
sjena
daje mi do znanja
da visokog je stasa,
ali mene
znatiželjno zanima
mnogo više,
požurujem korak,
bojim se
u blizini baš nikoga još,
a neznani
sustiže me,
primi svojom toplom
rukom
moje smrznute prste,
stegne me jako
u prsima,
grlo
ostalo poput isušenog
bunara,
okrenem se
i prepoznam čovjeka
moje mladosti,
ništa se promjenio nije,
ošinem ga kratko
pogledom,
a on zauzvrat,
lagano
spusti svoje vlažne usne
na moj vrat,
tu sam, moja vilo, izusti,
zar uopće mogla si
posumnjati,
sudbina htjela je stvar
preuzeti sama,
digne me
u naručaj,
učinio je to
kavaljerski
čvrsto i istovremeno
strasno,
nakon toliko godina
postali smo svoji,
ovog puta
dok nas smrt
ne
razdvoji....