Laprdanja starog prdonje.

Blještao je odsjaj vatre u njenim očima dok sam pričao svoje priče o maglovitim jutrima na rubu stepe,
o velikim kišnim šumama, o beskrajnim krdim antilopa i slonova, o onoj mješavini straha i moći kada
zabijaš koplje u podivljalog vepra, o spuštanju na splavi niz nabujalu rijeku, o ratničkim plemenima koje
smo obilazili u širokom luku i uvijek promatrali izdaleka, o kriznim situacijama koje
se uvijek nekako prebrode ...

Znao sam da dobrodošlica u njenoj pećini neće završiti na tim pričama, ali bilo je ugodno hvalisati se
i podgrijavati divljenje u tim očima.

Zima se već dobro primakla i obrubila jutra injem i mrazom. Predamnom je bio period priča. No
imao sam ih dovoljno do proljeća. U zamjenu za te priče i nešto mesa koje sam donio, dobio sam sklonište.

Slušala me širom otvorenih očiju, na rubu nevjerice ...
a potom grijala svojim čvrstim toplim grudima, grizla i grebala, a onda ljubila i jagodicama prstiju
dodirivala ožiljke i tetovaže na mom tjelu.

Vrijeme je odmicalo. Kratki dani i duge noći prolaze brzo ...

Sunce je sve duže ostajalo na horizontu, a ja sam bivao sve nervozniji. Slutila je da se nešto sprema i
bivala sve nemirnija. Već neko vrijeme bi šutnja bivala sve duža, a ja bih pregledavao opremu i oružje.

Ležali smo to veče jedno kraj drugoga i gledali kako vatra crta nemirne i neobične likove po svodu pećine.

Onda rekoh: "Sutra odlazim".

Osjetih kako se ukočila.

Nakon duge tišine napokon je upitala: "Zašto?"

"Moje su priče pri kraju i moram krenuti po nove", rekoh.

Nagnula se nadamnom i rekla: "Ostani, ove su dovoljno dobre."

"Sada, ali brzo će ti dosaditi, a onda ćeš me početi mrziti i samo ću ti smetati."

"Nećeš", rekla je na rubu očaja.

Tražila je argumente, govorila o nama, o toplini doma, prijetila, vrijeđala ...

"Ti si mlada i još vjeruješ, ali moje navike, moji postupci, moji hirovi i ćud će prije ili kasnije
stvoriti gorčinu u tebi. A to bih rađe preskočio."