BOCKANJE

sijeda brada,
podsjećaš
na mlad mjesec,
koracima grabiš
Ulicom
praznog hoda,
a gledam te kroz obruč,
spleten od latica
proljeća, zima ostavila
pipke u svaku rupu,
želim biti nevidljiva
pružiti glavu, trup
udovima posvetiti pažnju
pa krenuti
u kućicu sazidanu
na okrajcima
pašnjaka,
gledam,
zurim,
teške me
misli
bacaju u očaj,
sigurna sam da
nikad više za nas
neće cvjetati
žute ruže,
sve je to bila obična prokleta laž,
umotana u smolu
starog bora,
kiptim
poput
expres lonca,
srce preskače,
divljaju na vjetru
uvojci kose dok on
spuštenog pogleda
prihvaća težak poraz-----