BOCKANJE

prolazi ispred mene traka uvijek istih...njih...jesu li stvarni...bog će to znati....gledam njih...muškarci...iako ponekad volim i žene, priznajem...zar ima nešto loše u tome...gledam u neki sitni sat...pokušavam prozrijeti koji su to oni...što ih muči...zašto su solo...zašto nisu...zašto imaju sretnu vezu, a kad su ovdje zajedno sa mnom, nešto škripi...ja pitam njih...oni mene....pričamo u šiframa...neka...i treba...to je jezik naš svakdašnji...mi znamo samo puno voljeti, a malo govoriti...hm....JA ovamo preko ekrana, a ONI s druge strane....neki junferi...neki kraljevi...možda sretni...ili nesretni...ali evo nam ispušnog ventila....ooooo da, a nikad se ne zna možda se desi i kava ili neka marelica sa šlagom...