BOCKANJE

početak i kraj,
tako to biva
ali baš uvijek
i onda dok u
noći
prosinačkog
zlatila
primjetih svjetlu
točku i slova
sreće
ispisana
na ceduljici
zvanoj platonska
ljubav,
premještajući
umorne
kosti,
ma kako grubo
zvučalo,
naiđoh na nešto...
nekog,
grlo začas
pretvori se
u pustinju bez oaze,
grudi vrište
prelijevajući se
iz mjesta boravka,
bacamo karte
ja
u neznatnoj
prednosti....
po tko zna
koji put
nastaje preobrazba
iz klonulog cvijeta
u divlju
neku rijeku,
ne uspijevam
pratiti svaki
odgovor
i pomicanje
šahovskih figura,
zamišljam želju
znajući da bedastoća
opet povest će me
u kraj bez krajeva
ali prepuštam se
njemu,
za nijansu više
umije
smiriti iluzije
umjetničkog
naslova,
nije ni čudo,
muško je,
valjda stoji
čvrsto na zemlji
ili pak i on
u kratkom
satu pronalazi
energiju
života,
ne znam,
ne želim da znam,
ne vjerujem,
držim se
za koljena
odbacuje me struja
i vraća u gotovo
posve zaboravljenu
mladenačku dob,
dlanovi
dokaz su
vlažne trave
što jutrom
izvire ispod
bijelog
mraza,
čut ćemo se,
kažeš,
iako sumnja je
stvarnost,
ali nije toliko bitno,
prepoznala sam tračak
uzvišenja,
pobrisala
tragove
zabranjene priče,
utonula u san
iscrtkan
simbolima
ZABUNE......