True story

U zoru je podno stabla iznikao malen Cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo.- Ti si, sigurno, veliki Cvijet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvijet. Ja sam stablo - odgovori stablo.- Kakva je razlika između stabla i cvijeta? - upita Cvijet.- Cvijet živi nekoliko dana, a stablo mnogo godina - reče stablo.- I to je sve? - Ne - odgovori stablo. - Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora.- To je sve? - ponovno upita Cvijet. - Vas mogu ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Ni ne mogu staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.- Zar smo mi cvjetovi na putu?- Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primijete i kada ste daleko od puta. Cesto vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni.- Što se dogodi kada netko pogazi Cvijet? - To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvijet. Nas stabla nitko ne moze pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole cvjetove.- Onda si ti - reče mu cvijet - izuzetak medu stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenom zastitilo cvjetić.
S. Lice

Stjepan Lice, Kako su rasli nebo i zemlja... Ta mi je pričica oduvijek bila najdraža....

C/p?

div, sta rec. lijepo.

Ova noć me smiruje sasvim
Svira kazeta da slučajno ne zaspim
I slušam šum što cesta izvodi
Dok nestaje

Ne dižem iznad osamdeset
Da me zakon ne zaustavlja bez veze
Svjetla za maglu gore
Otkad sam krenuo

Ispred mene puta koliko srce želi
Dok ostavljam sve što me žalosti
I veseli

I razmišljam
Da li ćeš primjetiti da me nema?
I željeti da budem tu
Kao i prije

Kroz glavu mi prolaze minula vremena
I svi dodiri
Sve što sam davao
A slabo primao

O, Bože, koliki je to svijet…
A ja ga ne želim sad
Jer ne mogu otići od tuda
Zbog malo lijepog sjećanja

Ova noć me smiruje sasvim…