True story

Neke ljude jednostavno prihvatiš. U svemu. Samim svojim postojanjem oni su tebi dar. Oni ti ne mogu darovati ništa veće od toga. Jer tome, jednostavno, ništa nije moguće dodati. To ni na koji način nije moguće okrnjiti. Oni su tebi dar bez obzira na to jesu li toga svjesni. Zauvijek.
To iskonsko prihvaćanje ukorijenjeno je u nešto dublje od tvoje duše. Ti si tek dionik toga zbivanja i, koliko god to zbivanje živi i po tebi, ti ponajprije živiš od njega. I posve ti je razumljivo da čitavim svojim životom opravdavaš te svoje ljude, da se čitavim svojim životom zauzimaš za njih. Ništa te u tome ne može razuvjeriti. Ništa odvratiti od toga. U prihvaćenim ljudima nadomak si vremenu rasterećenom od svega što nije punina sama.
Postupno sve više osjećaš potrebu da tim prihvaćanjem obuhvatiš, da tim prihvaćanjem prožmeš sve svoje odnose. Da nitko za tebe ne ostane udaljen, izdvojen. Da ti ni kraj koga više ne bude moguće proći a da se ne zauzmeš za njega. Jer najdublja plemenitost ne razmišlja o dostojnost - ni svojoj ni tuđoj. Ona dopire zauzeta.
S. Lice

Jep. U subotu sam gledao "Hitlera". To je to...

hmda... sad kad je slika, onda me baš i ne podsjeća na Hitlera... al i njegovi bliski suradnici su njega bezuvjetno prihvatili kao vođu. neka... neć više o tome :)